U duhu završetka Europskog prvenstva trijumfom Portugala pročitao sam zanimljiv status na Facebooku. U njemu se kaže kako je finale Europskog prvenstva u nogometu potvrdilo da je nogomet momčadski sport, sport za mase, za narode, sport identiteta u kojem ni jedan pojedinac nije veći od igre. Nogomet je definitivno sport identiteta. Ali Europsko prvenstvo je pokazalo kako su se i najveći individualci spremni identificirati zbog nastupa u dresu svoje nacije i ispunjenju jednoga zajedničkog cilja. Nakon trijumfa Portugala svi važniji mediji u prvi plan ističu samo jedno ime - Cristiano Ronaldo. Veliki igrač ušao je među besmrtne. Nakon niza klupskih trofeja osvojio je prvi u nacionalnom dresu.

- U ime Cristiana! - vrišti naslovnica Marce bez obzira na to što je najbolji portugalski nogometaš svih vremena (usuđujemo se napisati bez upitnika, nap.a.) izišao iz igre već u prvom poluvremenu uz gomilu suza.

Do kraja utakmice suze su postale suze radosnice, a “dolina suza” nastala je među francuskim nogometašima i navijačima.

- Ovo je moj najsretniji trenutak karijere. Oduvijek sam maštao o naslovu osvojenom s reprezentacijom. Sada se moj san ostvario. Za mene je ovo, a vjerujem i za sve Portugalce, poseban trenutak, dan za pamćenje - rekao je Cristiano Ronaldo, koji je na ovom prvenstvu upravo dokazao teoriju kako je nastup u reprezentaciji nešto potpuno drugo od klupskog nogometa.

U nacionalnim bojama igrači su se spremni žrtvovati radi jednog cilja. Mjesec ili dva u svojim karijerama spremni su sve podrediti samo nacionalnom uspjehu. U mjesec dana i kod najvećih egoista zatamnjuje se taj ego, svi se podređuju momčadi, zamislima trenera, pa makar put do cilja bio prilično ružan i posut brojnim kritikama, što je bio slučaj s “portugalskim stilom”, tvorac kojeg je uvijek mrzovoljni Fernando Santos, čiji izraz lica najbolje simbolizira nogomet kakav je na Euru igrao Portugal. Ronaldo u portugalskom dresu posljednjih 30 francuskih dana i Ronaldo u dresu Reala bili su kao dvije različite osobe. Bez obzira na to što su zvižduci kad god je primio loptu podsjećali da je to onaj isti egoist koji sam proslavlja svoje pogotke, a ljuti se kada suigrač umjesto asistencije naravno za “ljepotana” odluči sam okončati akciju. Ronaldo, za razliku od Reala, nije skidao portugalski dres pokazujući svoj torzo i tako simbolično cijelom svijetu slao poruku koju je jednom izgovorio nakon utakmice Dinamo - Real na Maksimiru.

- Lijep sam, bogat sam, uspješan i ljudi su ljubomorni na mene.

Ronaldo proteklih mjesec dana nije ostavljao dojam igrača kojem je bitna samo vlastita statistika. U Portugalu je imao i dalje status vođe koji je spreman žrtvovati se radi jednog cilja. Jedan od posljednjih Mohikanaca koji simboliziraju “jogo bonitu” (lijepu igru, nap. a.) pokazao je da je spreman radi jednog cilja odigrati i “jogo feio”, ružnu igru. U portugalskom dresu bio je spreman tješiti svoje suigrače iz Reala Luku Modrića i(li) Garetha Balea. Ronaldo u Portugalu nije htio slaviti dok “njegova braća plaču”. I zato koliko god vam Ronaldo bio antipatičan, koliki god bili fanovi Messija i Barce, što analogno znači i mrzitelj Reala i Ronalda, ipak će svi na kraju priznati: Jedine suze s kojima je Ronaldo mogao završiti ovo prvenstvo bile su suze radosnice.