Datum objave: 24. veljače, 2024.
Dok sjedimo na miru u svom domu za ručkom ili pratimo omiljenu seriju na
televiziji, dok opušteno s društvom ispijamo kavu u gradu, dok nam je posve
razumljivo da imamo obitelj, dom, prijatelje, određeni životni standard, možemo
lako izgubiti iz vida koliko ima strahota u svijetu, možemo lako smetnuti s uma
koliko neki ljudi trpe, kako upravo posrću pod teretom osobne tragedije. Ratovi,
nepravde, progonstva, tragična smrt. Slično je i oko nas: teške bolesti, bolne
rastave, smrt voljene osobe… Ima trenutaka kada se čovjeku čini da se sve zlo
svijeta na nj strovalilo. Kako utješiti čovjeka kojemu je dijete poginulo? Kako
otrti suze djetetu čiji se roditelji rastaju? Što kazati čovjeku koji se teško
razbolio i onda još ostao bez posla?
Nitko nije neosjetljiv na
strahote. Ni Isus. Evo. Bio je na putu u Jeruzalem. Znao je što će ga tamo
zadesiti. Znao je koliko će to biti strašno za njega, ali i za njegove učenike.
Kako će oni prihvatiti činjenicu da će njihov Učitelj biti predan, osuđen i
smaknut? Što će biti s njihovom vjerom, s njihovim očekivanjima? Možda će
smatrati da je bila velika pogreška to što su uopće za njim krenuli… I možda
upravo zbog svega toga na tome putu Isus uzima trojicu učenika, uspinje se s
njima na visoku goru i preobražava se pred njima. Pokazuje u nebeskom sjaju.
Veli evanđelist Marko: "Haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih
bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti."
To nebesko viđenje nije
promijenilo ono što se imalo dogoditi. Međutim, dalo je učenicima prigodu da
vide i drugu stranu, da razumiju da muka nije samo muka, da ljudska osuda nikad
nije konačna, da smrt nema zadnju riječ. To je nosilo tolike velike i svete
ljude. Spomenimo samo našeg dragog kardinala Stepinca: osuđen, ismijan,
oklevetan, zatvoren. Međutim, on nije pao u malodušje. Nije se smatrao poraženim
niti pogaženim. U njemu je živjela duboka nada. Ostao je vjeran svojoj savjesti
i svome Bogu. Vjerovao Isusu, koji je rekao: "Ne bojte se onih koji ubijaju
tijelo, ali duše ne mogu ubiti." Upravo tako. Božja riječ nam pruža nadu,
upozorava na svjetlost na kraju našega puta, Božja nam riječ, konačno, daruje
onaj duboki mir. Blago onome tko ima tu vjeru i tu nadu. Ako netko misli da to
nema, neka se pokuša pomoliti. Dat će Bog i jedno i drugo. On je
Čovjekoljubac.