U početcima kršćanstva nekima se činilo da će ono biti samo neka sljedba, neki ogranak židovstva. Međutim, vrlo brzo se kršćanstvo počelo širiti među Židovima grčkoga jezika, tj. onima iz dijaspore, ali i među poganima, to jest, nežidovima. A nije to bilo bez teškoća. Naime, obraćeni Židovi, takozvani judeokršćani, bili su ponosni na to da su članovi židovskog, izabranog naroda i nisu baš rado prihvaćali u Crkvu one koji nisu držali do židovskih običaja, kao što su bili običaji o obrezanju ili o čistim i nečistim jelima. A Pavao, koji je poglavito naviještao evanđelje poganima, osobito je naglašavao da Božja milost nema granica te da je Kristovo spasenje otvoreno onima koji su “blizu” (Židovima) i onima koji su “daleko” (poganima), odnosno svakom čovjeku i svakom narodu. Tako u poslanici Efežanima čitamo: “Krist dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.” Za ono vrijeme to je bilo revolucionarno, ali ta je otvorenost bila osnovni preduvjet da se Kristovo evanđelje proširi po cijelome ondašnjem svijetu.

Važna je to poruka i za nas. Istina, mi možemo i trebamo biti ponosni na svoju obitelj, na svoj grad, na svoj narod i na sve ono što nam je osobito blizu srcu. Međutim, zlo počinje onda kada se počnem uzdizati iznad drugih, smatrajući da sam ja – tko zna na kojoj osnovi – vrjedniji, bolji, zaslužniji, veći, te kada počnem vjerovati da ne vrijede ista pravila za mene i za neke druge, pa onda kažem: “Drugo sam ja!”

A evo, Bog je otac sviju i u njega nema razlike ni razlučivanja. Naprotiv, on je osobito sućutan prema onima malenima, obespravljenima, zaboravljenima, ostavljenima, omalovažavanima, onima koje nitko ne štiti. To čini zato što zna da je takvima on jedina zaštita i jedina pomoć. A mi, eto, u svojoj umišljenosti, koji puta smo spremni ponižavati baš one za koje se Bog na poseban način skrbi.

Siguran znak da se udaljavamo od onoga ljudskoga u nama, od onoga plemenitoga što nam je Bog usadio u srce, jest napast da preziremo i omalovažavamo svoga bližnjega. Svi smo mi Božja djeca. Ako Bog ne smatra jednoga čovjeka važnijim od drugoga, ne bismo trebali ni mi, baš kako veli mudra židovska poslovica o onome tko nam možda nije prijatelj: Moja krv nije crvenija od njegove. Konačno, svi ćemo jednom doći pred Božje lice. A on će gledati u srce, ne na našu umišljenu veličinu.