Mi kontinentalci - Slavonci - uz dužno poštovanje, ne poznajemo more i njegovu snagu. Na svjetskim morima valovi budu viši i od dvadeset metara i kao da im se ništa ne može suprotstaviti. Pa ipak, svako more, svaki strašni val - ima svoju hrid na obali, ima stijenu koju ne može slomiti. Tako u Knjizi o Jobu Bog govori o svojoj sili koja čak i moru postavlja granice. Veli: “Tko li zatvori more vratnicama… kad njegovu sam odredio među?... ‘Dotle ćeš! - rekoh - dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’”

Svaka, baš svaka sila ima svoje granice. A što reći o silnim ljudima i njihovim velebnim djelima? Eno, Aleksandar Veliki bio je uvjeren da će vojnom silom osvojiti čitav svijet, a onda je iznenada umro ne doživjevši ni četrdesetu. Što reći o silnom Staljinu koji je dao pobiti više ljudi nego što je to uspio učiniti Hitler? A što reći o silnom Keopsu i njegovoj piramidi, o nemilosrdnim diktatorima? Svi su oni u određenom trenutku doživjeli ono: “Dotle ćeš, dalje ni koraka.”

Ograničeni smo. Sve je u svijetu ograničeno i prolazno. Ni sunce nije vječno. Pa što onda? Dići ruke od svega? Ne. Kršćani jednostavno priznaju da je samo Bog vječan, da je samo Bog neovisan, da je sve od Boga i u Bogu, te da je Bog - što je osobito važno! - sâma ljubav i dobrota. I onda se kreću u tim okvirima. Bog je postavio čovjeka u vrt - slikovito govori biblijsko izvješće o stvaranju prvih ljudi - da ga obrađuje i čuva. Stvorio ga je da zemlju sebi podloži te da mudro upravlja bogatstvima zemlje. Stvorio ga je - govori Biblija - da bude njegov suradnik u stvaranju i usavršavanju svijeta, pogotovo u tome da ova zemlja bude mjesto ljubavi i dobrote - odsjaj dobrostivoga Boga. Nesreća je i nevolja kada čovjek počne sebe smatrati vrjednijim i većim od drugih, kada počne sebe bogom smatrati, kada pokušava prolaznim stvarima ispuniti beskraje vlastitoga srca. Čovjek koji se pouzdaje samo u svoju snagu prije ili kasnije će čuti: “Dotle ćeš, dalje ni koraka…” Naprotiv, kada čovjek priznaje Božje gospodstvo, onda se s Božjim blagoslovom može veseliti svim zemaljskim dobrima, onda se može radovati i obitelji i prijateljima jer zna, sve ovo dobro koje ovdje može zadobiti tek je blijeda slika onoga vječnoga, kako veli Pavao u Poslanici Rimljanima: “Što oko ljudsko nije vidjelo, što uho ljudsko nije čulo… to pripravi Bog onima koji ga ljube.” U toj vjeri živjeti znači imati mir i radost bez ograničenja, sada i u vječnosti.