Jelena Draksler: Veseli me kad vidim pune dvorane za probe folklora
Datum objave: 17. veljače, 2024.
U osnovnoj školi paralelno trenira košarku i članica je HKUD-a Željezničar
Osijek. U šestom razredu prolazi audiciju za A-ansambl na folkloru i odustaje od
košarke. Uz školske obaveze i izvannastavne aktivnosti, svaku slobodnu priliku,
vikende i školske praznike provodi u Semeljcima, uz koje ju vežu korijeni s
majčine strane. Na taj način veza s tradicijom i folklorom postaje sve dublja i
čvršća, a njezina umjetnička priča počinje stvarati ozbiljne životne obrise.
Danas smo u gostima kod Jelene Draksler, koja ne samo što čuva i promiče
tradiciju nego ju i stvara.
To je moj put
Folklor je od ranih dječjih dana u vašem životu, ne
iznenađuje stoga što istraživanje tradicijske kulture tijekom srednjoškolskih
dana podižete na nešto višu razinu.
- Kad sam osvijestila da sve ono čemu sam na terenu svjedočila mora
postati i ostati zapisano, nedostajali su mi "alati". Običaje je bilo
jednostavno zabilježiti, ali što s napjevima, pjesmama, kolima? Kako zapisati
korake pojedinih plesova? U to vrijeme nisam posjedovala videokameru, mobiteli
iz mog vremena obavljali su poprilično jednostavne radnje poput: nazovi i
pošalji poruku; u to smo vrijeme pjesme snimali kasetofonom ili diktafonom.
Krenula sam redom. Prvo sam upisala Osnove tambure u Tamburaškoj školi
"Batorek", gdje sam stekla potrebna znanja iz notnog pisma i naučila osnove
sviranja na tamburi bisernici. Nedugo nakon toga nekolicina iskusnijih članova
iz "Želje" pričala nam je o nekim "seminarima folklora na koje moramo ići ako se
folklorom planiramo baviti ozbiljno". Nakon prvog seminara, tj. Ljetne škole
hrvatskog folklora 2001., bilo je jasno da je to moj put. Dvanaestak sam godina
učila od renomiranih folklorista iz Hrvatske poput Bagura, Ivančana, Moslavac,
Oreba, Šegovića, Žakule i sl., obrađivala folklornu i tradicijsku građu cijele
Hrvatske, ali i dijelova izvan domovine u kojima žive Hrvati starosjedioci
(Mađarska, Srbija, Bosna i Hercegovina, austrijsko i mađarsko Gradišće), učila o
tradicijskim instrumentima, povijest plesa, metodiku treninga plesača, metodiku
rada s izvornim i reproduktivnim ansamblima te plesno pismo - kinetografiju.
Uz ostvarivanje statusa stručnog voditelja postajete i vokalni
korepetitor u HKUD-u Željezničar i korepetitor dječjih skupina. Pojasnite nam
malo posao korepetitora i osvrnite se na to razdoblje.
- Kako
sam odgojiteljica po struci, tadašnje je vodstvo Željezničara smatralo da ću
posao korepetitora dječjih skupina kvalitetno obavljati. U to smo vrijeme u
dječjim skupinama i pripremnom ansamblu imali stotinjak članova. U svome smo
radu bili sistematični, konkretni i profesionalni - roditelji i djeca su to
cijenili. Posao je korepetitora biti desna ruka umjetničkom ili glazbenom
voditelju. U pravilu obavlja isti posao kao i voditelj za manju ili nikakvu
plaću (smijeh). Šalu na stranu, Željezničar je u tom razdoblju puno i kvalitetno
radio. Godišnje smo imali dvije ili tri turneje, te je tadašnji vokalni
voditelj, prof. Duško Topić, zbog obaveza i angažmana u drugim društvima smatrao
da ću tu dobru vokalnu kvalitetu moći sama održavati, a on će "uskočiti kada
bude trebalo". Na tome sam mu beskrajno zahvalna.
Potom sa
skupinom entuzijastica osnivate Izvornu pjevačku skupinu Semeljačke snaše,
kojima ste i voditeljica. Čime se skupina bavi?
- Snaše su
zapravo neformalno osnovane na jednom komušanju kukuruza u avliji mog đed Ive
Jankovića - Čivinog i bake Eve, rođ. Garvanović. Svi su se poslovi u našoj
familiji obavljali zajednički i uvijek su bili popraćeni pjesmom, šalom i
pripovitkama o tome "kako je to njekad bilo". Moja bab‘ ujna, Marija Garvanović
(inače pučka pjesnikinja iz Semeljaca), isticala je često kako bismo se "mi baš
mogle osnovati u pravu pjevačku grupu, a ti nas, Jelo, vodi". Ubrzo nakon toga
slijedila je osnivačka skupština i tu kreće cijela priča. Snaše njeguju
tradicijsku a cappella svjetovnu i sakralnu pjesmu svoga zavičaja, ali i drugih
krajeva panonske regije. Posebno sam ponosna na humanitarne godišnje koncerte
koje smo svake godine održavale. Za te sam prilike pisala scenarije prema
pričama koje su me okruživale, naravno uz pomoć mojih Snaša i svih ljudi koji su
mi bili inspiracija. Bab‘ ujna je pisala skečeve i progovarala o iskonu s kojeg
sam potekla. Pisala je i pjesme, a neke od njih smo i uglazbili. Snaše više ne
vodim, no ostale su mi duboko utkane životne mudrosti i radosti kojima su me
naučile.
Nakon Snaša okupljate talentirane članice HKUD-a
Željezničar, s kojima osnivate Žensku pjevačku skupinu Druge Osijek. Koliko se
sjećam, bila je to dosta uspješna skupina. Gdje su Druge danas?
- Druge je zapravo okupila Sabina Obranić, mama naše Kase, kako bismo
gostovale na izviđačkoj zabavi. Bila je to prva postava Druga. Druge smo Druge
osnovale nakon gostovanja na jednom od humanitarnih koncerata upravo kod
Semeljačih snaša. Druge su sjajno radile i bile urbani primjer djevojaka koje su
zaljubljene u tradicijsku pjesmu svoje domovine. Na našem putu nesebično nam
pomažu prof. Duško Topić, Franjo Slavko i Slaven Batorek, Marijana Matijević te
Ladislav Vrgoć. Vjerujem da se svi sjećamo naših dvaju nastupa na Dori s Prvom
ligom i Žigom, koncerata u Dječjem kazalištu, suradnji s Miroslavom Škorom i
mnogih drugih. U nekom su se trenu naši prijatelji šalili da se boje otvoriti
paštetu jer bi im Druge mogle mahati (smijeh). Druge još uvijek formalno
postoje; one su prijateljice, kume, majke, supruge. Trenutno ne pjevaju aktivno
- što ne znači da nećemo (smijeh)!
Uz sve navedeno organizirate
koncerte, pišete scenarije, uglazbljujete pjesme, učite svirati tamburu samicu,
snimate i bilježite tradicijsku građu na terenu. Možete li izdvojiti neki
događaj ili projekt koji vam je ostao u najboljem sjećanju?
-
Čast je žirirati različite smotre folklora i pomagati društvima obnoviti ili
vratiti izgubljenu tradiciju. Veseli me kada vidim da moj rad pomalo terapeutski
djeluje na ljude s kojima radim i kad su dvorane u koje dolazim na probe pune.
Trenutno sam uzbuđena jer sam odabrana u Organizacijski odbor 21. festivala
dječjeg folklora Hrvatske u organizaciji Kulturnog centra Gatalinka iz
Vinkovaca. E to će biti show. Morate nam doći!
Šokačka grana
Angažman u Šokačkoj grani
Osijek nekako se zbog svega navedenog podrazumijeva. Za što ste u toj udruzi
zaduženi? - U Šokačkoj grani od njezina sam osnutka. Obnašala
sam mnoge funkcije, od tajnice, članice Upravnog odbora, Umjetničkog savjeta;
voditeljice dječje folklorne te muške i ženske pjevačke skupine, voditeljice
manifestacija, promotorice, suradnice u svim projektima - trenutno sam samo
članica. Urbana Šokica, rekla bi naša magistra Vera Erl. Dovoljno je.
Završili se predškolski odgoj, potom diplomski studij Rani i
predškolski odgoj i obrazovanje. Radite u vrtiću, majka ste blizanaca i aktivni
ste u strukovnim udrugama. Kako je raditi s djecom i što sustav treba napraviti
da bi vam bilo još bolje?
- Uh! Sustav treba početi biti sustav
- ne samo hiniti da to jest. Za početak poštovati zakone i propise koji su u
Republici Hrvatskoj u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
izvrsni, samo nisu provođeni u praksi (o tome ćemo sljedeći put!).
Završit ćemo čitanjem, knjigama i preporukama. Što čitate,
stignete li i što biste nam preporučili?
- Kao odgojiteljica
trudim se voditi novim paradigmama u svome radu. Neizostavno je pratiti
suvremenu stručnu literaturu, no Jasper Juul je klasik i institucija sam za
sebe. Toplo preporučujem sve naslove. Novogodišnja mi je odluka pročitati do
ljeta Hedlovu kriminalističku trilogiju prema kojoj je snimljena televizijska
serija Šutnja. Na sredini sam prve knjige. Kako pripremam novu folklornu
koreografiju, inspiraciju tražim u Hrvatskim bajoslovljima Vida Baloga i
neizostavnoj Šokačkoj čitanci Šokačke grane.