Gordan Marijanović: Radoholičarski sam “luđak” koji se voli u svemu okušati
Datum objave: 6. ožujka, 2021.
Prepoznat ćete ga po prirodno bujnoj i kovrčavoj kosi, uvijek nasmijanog i
spremnog za šalu, ali i kao onog tko odgovorno pristupa svakom zadatku, svakoj
ulozi, svakom liku. Da mu talenta ne nedostaje primijećeno je još tijekom
studija, kada je dobio Dekaničinu nagradu za postignute uspjehe u području
kazališne umjetnosti, ali i svoje prve, već tada, zapažene uloge. Nakon
završetka studija stječe naziv magistra kazališnih umjetnosti, postaje član
ansambla Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, radi kao asistent na
kazališnom odsjeku Akademije za umjetnost i kulturu. Gordan Marijanović od tada
je do danas ostvario brojne i zapažene uloge, a gdje se vidi u budućnosti
saznajemo u današnjem razgovoru.
Dvije strasti
Dvije strasti, dva životna poziva - gluma i balet. Iako balet niste
morali isključiti iz svog života, izbor pada na glumu. Što je
presudilo?
- Moram priznati kako je to jedan od najtežih izbora
u mom životu. U to je vrijeme gluma već bila moj prvi izbor životnog poziva, a
balet sam doživljavao kao strastveni hobi za koji nikada nisam ni pomislio da će
postojati mogućnost da ga radim profesionalno. Međutim, kada sam u četvrtom
razredu srednje škole dobio priliku da krenem u ozbiljne "plesne vode", krenula
je i moja slatka muka. Što odabrati? Dramsku ili plesnu akademiju? U tom je
trenutku moj horoskopski podznak Vage prevladao Škorpiona u znaku i odlučio sam
se pripremati za obje akademije u isto vrijeme. Da to nije dobra ideja,
ispostavilo se za nekoliko mjeseci, kada sam ležeći u krevetu, potpuno iscrpljen
fizički i psihički, zamolio Boga da odluči umjesto mene, s obzirom na to da ovo
doista više nije imalo smisla. Ujutro, kad sam se probudio, crtež balerine koji
je bio čavlima zakucan za moj zid ležao je na podu naličjem prema dolje. Shvatio
sam kako je upravo to moj znak - tada sam čvrsto odlučio da će gluma biti moj
životni poziv.
Čini se da ste dobro odabrali jer ste tijekom studija dobili
Dekaničinu nagradu!? Je li obrazovni sustav kvalitetno posložen u kontekstu
otkrivanja talenata, ljudskih potencijala?
- Kako radim sa
studentima na Akademiji, iz prve ruke mogu reći da talentiranih i zadivljujuće
kreativnih mladih ljudi uopće ne manjka. Nažalost, ti se "talenti" vrlo često ne
usmjere na vrijeme, pa tako nerijetko možemo sresti studenta glume koji je prije
upisa na akademiju nekoliko godina besciljno lutao po drugim fakultetima.
Smatram kako bi dramski odgoj i kultura kazališta trebali biti puno
zastupljeniji unutar srednjoškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja. Ne smijemo
dopustiti da ta vrsta umjetnosti unutar obrazovanja ostane "živa" samo
zahvaljujući nekoliko pojedinaca entuzijasta koji sav teret nose na svojim
plećima. Jer, kao što sam rekao, darovitih ljudi uistinu ima i smatram da
kriteriji prijemnog ispita uspijevaju probrati one
"najbolje".
Mnoge mlade osobe za vrijeme studija, pa i poslije,
nisu sigurne čime se u živote žele baviti. Razgovarate li s prijateljima o tome?
S vama to nije bio slučaj?
- Studij glume i lutkarstva vrlo je
specifičan i određen, stoga mi je čudno kada od kolega s drugih fakulteta čujem
kako nisu sigurni čime se u životu žele baviti. Međutim, iako završeni glumci
više-manje znaju čime se žele baviti, njih muče drugi problemi. Naime, Hrvatska
ima previše dramskih akademija s obzirom na prohtjeve malog tržišta i samim time
mnogi mladi ljudi nemaju priliku raditi ono za što su se školovali i što svim
srcem vole. To me poprilično ražalošćuje te se nadam kako ćemo s godinama
reducirati broj "proizvedenih" glumaca po godini ili proširiti umjetničko
tržište. Ja sam imao sreće da sam odmah pri završetku studija dobio na izbor dva
radna mjesta - akademija i kazalište. Da, da, opet sam morao odlučiti. Srce me
je povuklo u kazalište, gdje doista od prvog dana uživam, a na akademiji sam
uspio ostati kao vanjski suradnik.
Kakvo je danas stanje
kritičkog razmišljanja mlade populacije i njihovo poimanje kulture. Ima li
kultura status kakav bi trebala imati kod današnjih mladih
ljudi?
- Mislim kako je i dalje kritičko razmišljanje slabo
razvijeno, pa samim time i kultiviranost mladih ljudi. Dakako, ne treba
generalizirati, npr. uvijek me zadive mladi entuzijasti koji unutar svojih
organizacija (Filmska runda, Kultakt itd.) aktivno sudjeluju u stvaranju
kulturne scene svoga grada. Smatram kako upravo iz njih kreće promjena i kako
smo na dobrom putu da dođemo do ostvarivanja generalne kulturološke svijesti.
Naravno, za to je potrebno i nekoliko organizacijskih pothvata koji će omogućiti
dopiranje do mlade generacije. Prvenstveni problem je u tome što osječka
kazališna scena nudi vrlo malo programa za mlade. Snage Dječjeg kazališta i
Hrvatskog narodnog kazališta uporno se trude u svoj repertoar uvrstiti naslove
zanimljive toj dobnoj skupini, ali uvriježeno je mišljenje da su u HNK-u "one
dugačke opere što moramo gledati sa školom", a u Dječjem kazalištu "samo
predstave za vrtićarce", ruše pokušaje marketinga obiju kazališnih kuća u vodu.
Upravo zbog toga mislim kako je nužno da se podupre inicijativa osnivanja teatra
za mlade s naslovima i sadržajima prikladnim tome
uzrastu.
Izjavili ste da je monodrama forma koju svaki glumac
priželjkuje. No bojite li se na neki način te forme s obzirom na to da se u njoj
glumac nema iza koga sakriti?
- Glumci po svojoj prirodi vole
izazove, nova uzbuđenja, nepoznato i zastrašujuće, a upravo monodrama pruža
mogućnost da se pokažu u punoj snazi i da preispitaju sami sebe što i koliko
mogu. Moj je prošli projekt bila monodrama za mlade Antun Žic, baba i harmonika
u režiji Damira Mađarića i moram priznati kako me, uz dobru pripremu, nije bilo
strah. Istina je da se ne možeš iza nikoga "sakriti", ali zapravo imaš
genijalnog partnera za igru, a to je publika koja poprima tvoju energiju,
uzvraća i samim time komunicira s tobom. Jedva čekam da ova koronasituacija
popusti i da mogu svoju monodramu izvesti pred punim gledalištem jer smatram da
će tada dobiti novu dimenziju i meni otvoriti neke nove spoznaje.
Treba željeti
Osim u spomenutoj monodrami, već ste ostvarili i nekoliko glavnih
uloga. Gdje se vidite u nadolazećem razdoblju? Imate li želju iskušati se u
međunarodnim vodama, na filmu, televiziji...?
- Ja sam taj
radoholičarski, energični "luđak" koji bi se volio u svemu iskušati. O tome
svjedoči i broj stvari s kojima se sve trenutačno bavim. To mi je, čini se,
glavno obilježje karaktera, pa bih tako vjerojatno, da počnem skupljati salvete,
išao na Antarktiku po najbolju salvetu na svijetu. Šalu na stranu, volio bi se
okušati u radu na filmu ili dramskoj seriji, bilo to u hrvatskoj ili u
međunarodnoj produkciji. Do sada imam iskustva jedino u kratkim filmskim formama
i videospotovima, tako da bi za mene to bilo novo iskustvo iz kojeg bih,
vjerujem, puno naučio. Osim toga volio bih ostvariti i još mnoštvo uloga u
dječjim, dramskim i plesnim predstavama, mjuziklima i lutkarskim formama za
odrasle. Uh, bome, puno toga, ali, neka, treba željeti.
Vaš je
brat moj kolega knjižničar, utječe li na odabir naslova koje čitate? Što čitate
i što biste vi preporučili čitateljima da ste na njegovu
mjestu?
- Naše su police s knjigama dijametralno suprotne. Moju
većinom čini dramska literatura, teorijske knjige o glumi, istočnjačke
filozofije, derviški zapisi i slične egzotične poslastice, a njegova, svakako
pozamašnija zbirka, raj je za ljubitelje horora i SF-a. Moram biti iskren i reći
kako, logično, njega prije nego mene možete vidjeti s knjigom u ruci jer to je
njegova strast, baš kao što je moja scena. Međutim, glumci nisu glupci, pa se
tako ponekad i ja prikradem do njegove police i pročitam neku knjigu ili ju
ukradem za scenski rekvizit, pa onda nastanu problemi. Kako moj brat dosta i sam
piše, počašćen sam da većinu tih stvari dobijem prvi na čitanje jer tko će kome
iskreno reći nego brat - bratu.