Sve se činilo gotovo zabavno, jednostavno. Francuz Eric Drouet, vozač kamiona, ljutit na nove poreze na goriva, pozvao je na prosvjed. Automehaničar Ghilsan Coutard zna kako svi u automobilu moraju imati žuti prsluk, na društvenim je mrežama predložio da svi na sebe stave baš taj prsluk. I kad su se sreli, Eric reče Ghilsanu da su baš ti žuti prsluci kao simbol bili kruna koja je nedostajala. Pritom Ghilsan kaže kako uopće nije političan, da želi samo imati pravo glasa o važnim zakonima koji se donose za tzv. malog običnog čovjeka, a ne da samo svakih pet godina glasa tko će biti predsjednik. I krenulo je...

Pokret "žuti prsluci" trese već danima Francusku i prijeti da se pretvori u žutu revoluciju. Što zapravo žele prosvjednici? Postoji li uopće bilo kakva politička platforma? S obzirom na to da su žuti prsluci počeli biti tražena roba u Italiji, Belgiji, Njemačkoj… gdje su granice žutih i mogu li francuske slike uskoro biti viđene i diljem Europe, posebno EU-a? Kada se pogledaju zahtjevi prosvjednika sa žutim prslucima, njih 41, može se s pravom postaviti i ono najteže pitanje - sjede li Europa i EU na buretu baruta? Jer, među zahtjevima su oni koji su problem i u mnogim drugim zemljama, kao što su neriješena socijalna pitanja s kojima ljudi sve teže žive, boreći se sa sve težim uvjetima rada i malim primanjima, a sve većim državnim davanjima, što ljude dovodi do sve teže borbe protiv svih vrsta nepravdi, siromaštva, pa čak i gladi.Tko su zapravo prosvjednici, kako su organizirani, što hoće i kakve su im šanse da bar nešto dobiju? Organizirali su se preko društvenih mreža, jer valja reći kako Facebook u Francuskoj koristi čak 67 posto ljudi, a svaki ih je dan na toj mreži bar 22 milijuna. Dokazali su kako je moguće organizirati nezadovoljne za prosvjed bez obzira na njihova različita politička i druga uvjerenja. Prema analitičarima tu su uglavnom pripadnici srednjeg sloja stanovništva, kojem silno pada standard, koji se iz mjeseca u mjesec bore za preživljavanje. Tu su zajedno radnici, studenti, umirovljenici, nezaposleni, sitni poduzetnici, svi koji se osjećaju zakinuti politikom vlade. Najveći broj onih koji su navukli žute prsluke pripada sloju građana koji imaju premala primanja da bi zadovoljili životne potrebe, a s druge strane, zbog zakona, preveliki da bi imali pravo na bilo kakve socijalne naknade. Osjećaju se zakinuto, marginalizirano, obespravljeno, pa i opljačkano. Zbog toga, osim jasnog socijalnog cilja, ne treba zaboraviti ni onaj politički, pa i moralni. Srednji sloj najčešće daleko putuje do posla, pa je sve počelo s cijenom dizela, koji najčešće koriste, a koja je u godinu dana skočila za 23 posto. Ali, na tom neće stati. Zahtjevi su konkretniji - minimalna plaća od 1300 eura neto, nema mirovina ispod 1200 eura, a i plaće i mirovine moraju biti prilagođene inflaciji. Dob za odlazak u mirovinu treba biti 60 godina, odnosno 55 godina za one koji su obavljali teške poslove. Maksimalna plaća može biti 15.000 eura. Traže i da se riješe problemi beskućnika, ograniče cijene najma i osigura više smještaja po umjerenim cijenama za studente i privremene radnike te zaustavi ukidanja javnih usluga kao što su željezničke linije, pošte, škole i vrtići. Na popisu je i usklađivanje primanja parlamentarnih zastupnika s prosječnom plaćom, žele ukinuti Senat i da referendum nađe mjesto u Ustavu. Nije to sve, ali i ovo je debelo previše za Emmanuela Macrona, kojeg bi smijenili jer je, tvrde, sve podredio bogatima.Iako se "žute prsluke" pokušalo prikazati kao rušitelje spomenika i izloga, pokazali su kako to oni nisu, a u svakom ovakvom prosvjedu - pokretu moguće je ubacivanje nekih grupa koje kroz to pokušavaju ostvariti neke svoje ciljeve. Ono što je posebno važno, iza „žutih prsluka“ ne stoji ni neka organizacija, ni sindikati, a ni političke stranke. Možda je baš to prilika predsjedniku Macronu da se na stol stavi nekoliko zahtjeva koje je moguće riješiti. Da se žuti neće zadovoljiti mrvicama pokazali su mu kada se nisu zadovoljili time što je odustao od povećanja poreza na gorivo i kada su odbili poziv na pregovore. Žuti se deklariraju kao apolitični, međutim mogao bi Macron sanjati žute slike ako se na primjer s njima povežu sindikati i ljevica. Apetiti žutih tada bi sigurno porasli. Macronu ne ide u prilog ni situacija u kojoj ankete pokazuju kako "žute prsluke" podržava 70 posto Francuza, a simpatiziraju ih i mladi koji su, da bi im iskazali solidarnost, jedan dan blokirali škole u mnogim mjestima. A djelovati valja što prije, jer Francuska već gubi, riječ je o turističkoj destinaciji broj jedan u svijetu, o zemlji koju je lani posjetilo 87 milijuna turista i gdje je ostvareno čak 429 milijuna noćenja.Božićni su blagdani pred vratima, kada je Pariz prepun turista, i ne samo Pariz. A luksuzne trgovine na Champs-Elyseeu i drugdje u Parizu su zabarikadirane, turističke atrakcije kao što su Eiffelov toranj, Louvre i druge zbog prosvjeda se zatvaraju. Maloprodaja Francuske žali se da već trpi gubitak koji se mjeri u milijardama eura. Zato treba učiniti sve kako bi ih ta velika vojska obespravljenih što prije skinula sa sebe, jer ugroženi i nezadovoljni i u drugim zemljama EU-a mogli bi potražiti svoju priliku baš u žutoj boji.