Ne moramo posjećivati ludnicu da bismo pronašli poremećene umove; naš planet je umobolnica svemira - rekao je glasoviti njemački pjesnik Johann Wolfgang von Goethe. Ne znamo je li tada mislio i na ove današnje "vjernike" koji prihvaćaju i najveće ludosti, urote i teorije zavjere. Po njima je kralj rock n‘ rolla Elvis Presley, koji je preminuo 1977. godine od zastoja srca, i dalje živ i 46 godina nakon smrti, a dojave kako ga vide stalno stižu. Legendarni slijepi glazbenik Stevie Wonder zapravo je uvijek vidio, tvrde, a 60 se godina pretvarao. Dokazuju to njegovim odlaskom na košarkaške utakmice, pa kada je hvatao mikrofon na pozornici... Glumac Keanu Reves besmrtna je duša koja živi nekoliko tisuća godina kroz identitete slavnih osoba, a to potvrđuje njegovo lice koje se nikada ne mijenja. A Paul McCartney, glasoviti još živi član Beatlesa, tvrde "vjernici", poginuo je 1967. u automobilskoj nesreći, a zamijenio ga je čovjek koji mu je nalik... Ostali smo samo u svijetu poznatih, da ne spominjemo druge ludorije i nebuloze u koje vjeruju milijarde Zemljana na planetu. Vjera da kretanje planeta Sunčeva sustava na neki način utječe i na život čovjeka seže u pretpovijesna vremena, a jednako tako stara je vjera u urote i sve moguće teorije zavjere. Ono što posebno začuđuje je činjenica kako ljudi vjeruju u nešto što nije utemeljeno baš ni na kakvim dokazima.

Znanost je tražila i traži odgovore na mnoga pitanja s tog područja koje zaokuplja čovjeka, pa su obavljena mnoga istraživanja i studije koje pokušavaju dokazati zašto ljudi vjeruju tim pseudoznanstvenim teorijama i ludorijama koje mogu ponekad biti i vrlo opasne za zdravlje ljudi, ali i život. A kada je o teorijama urote i njihovu velikom utjecaju riječ, pa čak i kada je o zdravlju i životu riječ, recimo kako je istraživanje u Hrvatskoj pokazalo da 50 posto Hrvata vjeruje da politički moćnici stvaraju viruse u laboratorijima kako bi nas kontrolirali i ograničavali naše slobode. Uz to 40 posto naših građana će reći kako lijek za rak postoji, ali ga se namjerno skriva zbog interesa farmaceutskih kompanija. Jasan dokaz koliko se olako prihvaćaju urote i zavjere čak i onda kada su posve apsurdne i opasne. Otkud ta magična privlačnost ludosti i što je to u ljudskoj psihi da mnogi prihvaćaju i najveće urote i zavjere, neutemeljena i neprovjerena vjerovanja, kao jedinu istinu? Psiholozi će reći kako je kod onih koji vjeruju u teorije zavjere svijet uvijek crno-bijeli i dijeli se na zlo i dobro. Gledajući iz socijalnog kuta, riječ je mahom o ljudima koji nemaju povjerenja prema institucijama, ili im je ono jako poljuljano. Među njima je i dosta onih koji će tvrditi kako ih je sustav više puta iznevjerio i prevario, ili pak marginalizirao. Znanstvenici sa švedskog sveučilišta Lund istraživanjem dokazuju kako je vjerovanje u teorije zavjere i druge pseudoznanstvene teorije povezano s nižom inteligencijom, pa i narcisoidnim obilježjima osobnosti. Oni koji u zavjere i urote vjeruju imaju, kaže struka, manje razvijeno kritično mišljenje, pa teže razlikuju pouzdane izvore informiranje od onih nepouzdanih i često opasnih. Dokazivao je to psiholog Stephan Lewandowsky s fakulteta Waterloo iz Ontarija. On je s ekipom znanstvenika, testirajući stotine ljudi, utvrdio da su manje promišljali baš oni koji su mnoge nebulozne tvrdnje smatrali nadahnućem. Oni su bili skloni zavjerama, paranormalnom i mahom vjerovali i u alternativne načine liječenja. A to je još jedan dokaz da teorije zavjere mogu imati vrlo štetne posljedice. Osim što se predaju vjerovanju koje ih može odvesti na pogrešnu stranu liječenja i borbe za život, ono ih može onesposobiti da donose i druge prave i važne odluke u svom životu. Lewandowsky i kognitivni znanstvenik John Cook u svom Priručniku o teorijama zavjere kažu da "vjernici u zavjere" doživljavaju sebe kao žrtve organiziranog progona. Oni se bore protiv zlih urotnika na drugoj strani, pa su i žrtve i heroji. Često su proturječni, pa će, primjerice, istodobno vjerovati da je princeza Diana ubijena i da je lažirala vlastitu smrt. Oni su ekstremno sumnjičavi - ne dopuštaju vjerovanje u nešto što se ne uklapa u teoriju zavjere.



Zanimljivo je i otkriće psihologa da čim su jači dokazi koji opovrgavaju neku zavjeru, vjernici u zavjere još su glasniji kako bi uvjerili ljude u svoju “istinu”. Ponekad, kad postaju posve neodržive, oni čak i napuštaju neke svoje ideje, mogu promijeniti i mišljenje, ali iz njih ne izlazi nikada sumnja kako nešto ipak nije u redu, te da su službene verzije nekog događaja zapravo obmana. Znači nepopravljivi. A na životu ih održavaju mnogi opskurni portali i društvene mreže koje šire lažne i sulude informacije, kojima se vjernici u zavjere hrane. Možda se tješe uz onu Shakespeareovu: “Više volim ludost koja me veseli nego iskustvo koje me žalosti.”