Mnogo je “specijaliteta” koji se sustavno njeguju u Hrvatskoj unatoč zdravoj logici, potrebama i svjetskim normama i trendovima. Na žalost, ti “specijaliteti” nisu oni koji zrače pozitivom i vuku naprijed, nego osiromašuju ionako iskustvom i znanjem sve siromašnije tržište radne snage. Tako se u nas gotovo ukorijenio sustav koji se boji sijedih glava na mnogim područjima djelatnosti te funkcionira prešutna zabrana zapošljavanja svih onih koji su prešli pedesetu, ili neku godinu iza.

Dok se u svijetu za sijede glave pune znanja bore kako bi ostali što dulje na poslu, pa tako znanstvenici, profesori, liječnici, novinari i mnogi drugi stručnjaci najrazličitijih profila, postaju savjetnici i dobrodošli vođe raznih stručnih timova i učitelji mladih, mi ih se birokratski rješavamo bez obzira na njihovu kvalitetu, pa i bez obzira na to što nam upravo takvi stručni i iskusni ljudi nedostaju. Primjera je mnogo, pa tako na najpoznatijim svjetskim TV mrežama nećete naći komentatora koji nema bijelu glavu, vrsni liječnici, primjerice u SAD-u, rade do kada mogu i žele, a mi naše tjeramo u mirovinu, a istovremeno kukamo i vrištimo kako nam mladi odlaze u svijet i kako nam nedostaje možda i 4000 liječnika! Kronološka i biološka dob ne idu uvijek zajedno, a životni i radni vijek čovjeka produljio se. I zato ne čudi što u SAD-u liječnik operira s 89 godina, a najstarijoj ruskoj kirurginji je 90! Valja k svemu tome dodati kako se u raznim kombinacijama želi produžiti radni vijek fizičkim radnicima koji rade najteže poslove, pa zašto onda, i u ime čega, ograničavati vrsne stručnjake s raznih područja? Jest da je Ustavni sud poništio uredbu prema kojoj su sveučilišni profesori morali sa 65 godina u mirovinu, pa ako zadovolje uvjete, ustanova im može produžiti radni vijek do pet godina. Ali, jednaka pravila ne vrijede za sve, jer su sukladno našem mentalitetu moguće razne zlouporabe, pa su mnogi odlični profesori završili u mirovini. Jer, kriteriji u Hrvatskoj na mnogim područjima nisu izvrsnost i kvaliteta. Osim toga, ovdje je riječ o profesorima, a što je s drugima? U Americi su, primjerice, odavno okrenuli ploču i drže se dobro poznate misli Henryja Forda, osnivača čuvene automobilske industrije, koji je rekao: “Tko god prestane učiti star je, svejedno bilo to u dvadesetim ili osamdesetim godinama života. Najvažnija stvar u životu je da održiš svoje misli mladima”. Od vodećih ćete poslodavaca čuti kako su godine samo broj, a njima je važno znanje i iskustvo. Za razliku od Hrvatske oni unaprjeđuju svoje poslovanje i utvrđuju poziciju na tržištu tako što zadržavaju i zapošljavaju one koji imaju 50 i više godina. Njihov je udjel u ukupnoj radnoj snazi SAD-a veći od 50 posto!

Analize su pokazale da se 40 posto tvrtki žali kako proživljavaju “krizu vještine”. A ona je u iskusnim i starijim radnicima koji su vrsni profesionalci, analitičari i sjajno grade međuljudske odnose. Stariji su motiviraniji od mlađih kolega, pokazala su istraživanja, a za poslodavca motiviraniji će radnik uvijek polučiti i bolje rezultate poslovanja. Ne biste vjerovali, ali istraživanja kažu kako su stariji manje na bolovanju i manje izostaju, lojalniji su i imaju snažnu radnu etiku, više su na raspolaganju poslodavcu i spremniji ostati u kompaniji. Zanimljivo da je baš skupina radnika starijih od 50 godina najzainteresiranija za savladavanje novih tehnologija, proizvodnih procesa i preuzimanje novih poslova i zadataka. I gle čuda - svijet svemu tome vjeruje, oni koji to primjenjuju vidno i kao zemlja napreduju, a mi tvrdoglavo po starom - nema posla za sijede glave. K tome, i kad ga ima, vlada zakonsko šarenilo, od struke do struke, ili kako kome i za koga, po vezi ispod stola. I nikome nije jasno zašto recimo liječnik mora u mirovinu sa 65 godina, a sudac može raditi do 70, i to zakonski. Znači, osim što su sijede glave generalno nepoželjne kao radna snaga u Hrvatskoj, one su i neravnopravne. Kao da nitko od tih silnih političara koji su tu da mijenjaju stvari i da uzimaju dobra svjetska rješenja nikad nije čuo za onu Ciceronovu: “Rad krijepi mladost, veseli starost, krasi sreću, a nesreći pruža utjehu”.