Najavljivano otvaranje pristupnih pregovora EU s BiH od ključne je važnosti za njezinu europsku perspektivu. Protivljenje širenju EU-a na države tzv. Zapadnog Balkana je političko sljepilo jer produbljuje njihove unutarnje probleme i izlaže ih destabilizirajućim vanjskim utjecajima. Ponajprije Rusije, u kontekstu rata u Ukrajini, zbog čega je međunarodna zajednica konačno zauzela malo proaktivniji stav - navodi doc. dr. sc. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Iako je proces približavanja EU važan za stabilnost BiH i njezino izlaženje iz već dugo zamrznutog stanja, njime se neće preko noći riješiti mnogi njezini duboki politički, društveni i ekonomski problemi. Kako postići barem minimalnu unutarnju koheziju politički i nacionalno snažno polariziranih sugrađana i jačati unutrašnji legitimitet BiH kao države u očima njezinih građana presudno je pitanje.

Daytonski sporazum okončao je rat, potvrdio BiH kao cjelovitu državu u njezinim postojećim granicama, kao i njezin višenacionalni sastav, neovisno o unutarnjoj podjeli na Federaciju i Republiku Srpsku.

Naravno da iz današnje perspektive možemo kritizirati daytonski sustav zbog dugogodišnjeg iskustva njegova političkog (ne)funkcioniranja. No nije on jedini ni najveći problem BiH, niti je to institucija visokog predstavnika ili neka druga instanca, već opći izostanak kompromisnih dogovora svih strana koji bi odražavali zajedničko povjerenje u BiH.

Intencija da svi njezini stanovnici prihvate BiH kao svoju državu i da u njoj budu jednako zastupljeni te da usuglase vizije zajedničke budućnosti susreće se s gotovo nepremostivim preprekama. Iako ih ima više, kao povjesničar izdvojio bih upravo one vezane uz još uvijek neprevladano nasljeđe prošlosti. Posljedice rata 1990-ih i dalje su snažan kamen oko vrata budućnosti zemlje. Nije nakon rata - osim u dijelovima društva - uslijedila opća i politička katarza. Neke ratne politike nisu odbačene, mnoge problematične ideje nisu napuštene. Međunarodna zajednica je tijekom rata oklijevala i često iznosila kontraproduktivne planove, ali se ipak držala ideje cjelovite BiH, spriječivši time njezinu podjelu. Zaraćene strane prema cjelovitosti BiH imale su različite pozicije, koje ih uvelike određuju i danas.

To da su u Daytonu uz Izetbegovića pregovarali Tuđman i Milošević potvrđuje koliko su susjedne zemlje imale snažan utjecaj na BiH. Politika vođena iz Srbije tražila je okupljanje Srba u jednoj državi, ne prežući od promjena granica i oružanih sukoba. To je u ratu u BiH vodilo k izdvajanju Republike Srpske i počinjenim zločinima etničkog čišćenja i genocida. Zbog nesuočavanja s takvom prošlošću, Dodik će otvoreno zagovarati odcjepljenje Republike Srpske od BiH, što je i dalje jedan od najvećih problema te snažan pokazatelj koliko daleko može ići spomenuto neprihvaćanje BiH kao države.

Usprkos načelnom podupiranju BiH 1990-ih, i hrvatska politika u BiH (uz potporu RH) u praksi je provodila secesionističku politiku proglašavanjem Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Iako je prvotno hrvatsko-bošnjačka suradnja bila obrambena i kasnije pomogla okončanju rata, između toga vođen je težak međusobni sukob. Nakon rata Herceg-Bosna je ukinuta, a njezini čelnici osuđeni na Haškom sudu zbog odgovornosti za zločine i etničko čišćenje te pokušaj rascjepljivanja BiH.

Vodstvo hrvatske politike u BiH ne govori (poput srpske) protiv BiH kao države. No govorilo je o trećem entitetu i jedno vrijeme intenzivno surađivalo s Dodikom. Plenković je ipak odmaknuo Čovića od Dodika (podvrgnutog sankcijama) te poticao otvaranje pristupnih pregovora EU-a s BiH, suprotno Milanoviću. Međutim i dalje velik dio bosanskih Hrvata ima prijeporan odnos prema BiH. Za ilustraciju, bosanski Hrvati koriste udžbenike povijesti iz RH. U njima se Herceg-Bosna ne obrađuje kritički, kao što to nije činjeno ni 2023. u Zagrebu na znanstvenom skupu "Herceg-Bosna iz povijesne perspektive". Da o svečanim promocijama knjige haškog osuđenika Valentina Ćorića u Zagrebu i Mostaru 2024. ni ne govorimo. Brojni su napisi u hrvatskoj javnosti kako BiH kao država ne može zaživjeti. Hrvatski sportaši iz BiH igraju za reprezentaciju RH. Sve tri strane u BiH obilježavaju različite praznike.

Bošnjačka politika branila je1990-ih cjelovitost BiH, nastojeći zadržati određenu višenacionalnost u političkim tijelima, uz što je pristao i dio hrvatskih i srpskih intelektualaca. Srpska i hrvatska ratna propaganda naglašavala je kako zajednički život s Bošnjacima nije moguć, a zločini nad njima bili su najmasovniji. No i bošnjački nacionalizam (vidljiv primjerice u potezima SDP-ove gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić) teško se nosi sa svojim ratnim zločinima, političkom uzurpacijom koju simbolizira Željko Komšić, kao i kritikama koje dolaze iz redova nacionalno drugih, o čemu dobro svjedoči aktualna hajka na Franju Šarčevića. Prisutna je trajna napetost koliko i dalje na BiH gledati višenacionalno, a koliko bošnjački ekskluzivno.

Oni koji iz tog začaranog kruga žele izaći prikriveno ili iskreno kroz građansku BiH ne bi trebali zaboraviti riječi Marka Vešovića: “Ne postoji Bosna bez nacionalnog ključa”. Višenacionalnost kroz povijest nije bila prepreka za BiH. Njezine vrijednosti upravo su u tome, kako ističe Karl-Markus Gauss, da su “Hrvati, Srbi, bosanski Muslimani i sefardski Židovi (…) stvarali zajedničku kulturu”. Jedino takva BiH ima smisla. Stoga budućnost BiH nije samo u EU kao obećanom spasu izvana, nego i u onima koji unutar nje nadilaze granice etničkog nacionalizma i staju u zaštitu multietničnosti i cjelovitosti BiH ili pak Franje Šarčevića.