Želite li napredovati u zdravstvenoj struci i kvalitetno živjeti? Vrijeme je za promjene, dođi u Istarsku županiju! Ovo je samo dio poruka s jumbo plakata koji su proteklih mjeseci osvanuli u gradovima kontinentalne Hrvatske od Karlovca do Vukovara, a kojima Istarska županija poziva liječnike i drugo medicinsko osoblje na rad u taj dio Hrvatske.

Iako je kod dijela lokalnih zajednica gdje su se plakati pojavili to izazvalo negativne reakcije, ovo je potpuno legitiman način na koji jedan od razvijenijih dijelova Hrvatske nastoji riješiti manjak zdravstvenih djelatnika. Premda Hrvatska liječnička komora (HLK) ne raspolaže podacima o promjenama radnog mjesta liječnika unutar hrvatskog javnog zdravstvenog sustava, rješenje kako osigurati dovoljan broj liječnika u manje atraktivnim sredinama odnosno jednaku dostupnost zdravstvene skrbi u svim dijelovima Hrvatske vidi u stimulativnim mjerama. "Već nekoliko godina HLK se zauzima za donošenje Zakona o radnopravnom statusu liječnika, koji je još uvijek predmet rasprava na radnoj skupini Ministarstva zdravstva. Između ostaloga, taj zakon trebao bi regulirati prekovremeni rad liječnika koji je u ovom opsegu protuzakonit, definirati pripravnost i dežurstva i omogućiti privlačenje liječnika u manje atraktivne sredine i deficitarne specijalizacije. Način na koji najjače države Europske unije privlače liječnike u manje atraktivne sredine upravo su različite stimulacije", poručuju iz HLK-a na naš upit kako zaustaviti egzodus stručnjaka, a posebno liječnika iz Slavonije i Baranje. Kažu također da hrvatski bolnički sustav počiva na tri milijuna liječničkih prekovremenih sati godišnje, što, prema njima, jasno upozorava da nedostaje oko 2000 liječnika u bolničkom sustavu. Nedostaje i 500-tinjak liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, obiteljskoj medicini, pedijatriji, ginekologiji...

S nedostatkom medicinskog osoblja muku muče slavonske županije, odakle je u proteklom desetljeću i otišlo najviše liječnika i medicinskog osoblja. U početku se radilo o odlasku u inozemstvo, a danas se odlazi u dijelove Hrvatske koji su atraktivniji za mnoge, posebno, od Podunavlja. Posebno su ugrožene manje sredine, jedinice lokalne uprave i samouprave koje ne raspolažu proračunima koji bi im omogućili subvencioniranje rada i života liječnika na svome području. No nisu financijski uvjeti uvijek presudni pri donošenju odluke da se promijeni radna i životna sredina. To nam potvrđuju i priče dviju osječkih liječnica koje su u proteklih šest mjeseci posao u Kliničkom bolničkom centru Osijek zamijenile istim ili drugačijim u priobalju.

U listopadu prošle godine Željka je dala otkaz u KBC-u Osijek i s djecom se pridružila svome suprugu koji je dva mjeseca prije osječki KBC zamijenio Općom bolnicom Zadar. "Rođena sam Osječanka, suprug je iz Petrijevaca i oboje smo u Osijeku završili fakultet, dobili posao, specijalizacije i subspecijalizacije i sada se preselili u Zadar", ukratko je objasnila Željka, reumatolog - imunolog koja je do lani radila na Klinici za unutarnje bolesti osječkog KBC-a. Njezina priča počinje prije nekoliko godina kada je tadašnji ravnatelj KBC-a Osijek pozvao neonatologe iz bolnice da tijekom turističke sezone idu u ispomoć u zadarsku Opću bolnicu. "S obzirom na to da imamo rodbinu u Zadru i da svake godine tamo ljetujemo, suprug Darjan je odlučio prihvatiti taj poziv i otišao u ispomoć dežurati u Zadar. Tamo mu se na prvu sve jako svidjelo, i opremljenost bolnice, i međuljudski odnosi, i kolegijalnost... Nakon toga nas je ravnatelj zadarske bolnice pozvao oboje da dođemo raditi i da se preselimo u Zadar", priča Željka dodajući kako u prvo vrijeme za tu ponudu nije uopće bila zainteresirana, a onda je došla pandemija COVID-a te je ta priča nekako pomalo otišla u zaborav. Naglašava da joj je u Osijeku bilo lijepo raditi jer je imala prekrasne kolege te da joj je baš teško bilo ostaviti grad, rodbinu i prijatelje. "Ali suprug je preseljenjem u Zadar vidio brojne nove mogućnosti za napredak i razvoj u struci. U Zadru je pedijatrija doista deficitarno zanimanje. Osigurali su nam stan po povoljnom najmu, dočekali su nas jako lijepo i kod supruga na odjelu i mene na internoj i tako da smo se odlučili preseliti", prisjeća se Željka.

Prema njezinoj procjeni financije nisu bile presudne pri odluci o odlasku iako tvrdi da je Zadar skuplji grad i da su im troškovi života sada veći nego u Osijeku. "Ima tu one čari mora. ‘Paše‘ mi klima, prehrana nam također odgovara. Ovdje su opće bolnice jako dobro opremljene i to je doktorima vrlo privlačno, da mogu dobiti nešto novo jer svi želimo raditi što bolje i kvalitetnije i vjerujem da je i to ono što privlači ljude", objašnjava.



Kažu da su pacijenti jednaki u Zadru i u Osijeku, premda je iznenađena što su u Zadru pacijenti visoke dobi, oni iznad 75 ili 80 godina, i dalje vrlo aktivni, nisu pretili. "S druge strane, Dalmatincu kada uvedeš terapiju, imat će mnoštvo pitanja. Slavonci kao da više vjeruju svom liječniku, odmah će prihvatiti savjet i poslušati", govori nam uz smiješak.

Na pitanje što bi to onda mogao biti okidač koji prevagne pri odluci za promjenom, Željka tvrdi da kod ljudi u Slavoniji primjećuje taj osjećaj odcijepljenosti od ostalih dijelova Hrvatske, nedostatak povezanosti i ravnomjernog razvoja. "Osijek smatram gradom po mjeri i kada se ljudi možda ne bi osjećali tamo tako odcijepljeni od ostatka Hrvatske i s boljom perspektivom, mislim da bi mnogi od onih koji su otišli odustali na vrijeme. Mi ne isključujemo mogućnost da ćemo se možda jednog dana i vratiti, ali trenutno to ne ide baš tako i planiramo ostati u Zadru. Teško je znati što će se događati jer, da mi je netko rekao prije pet godina da ću se preseliti iz Osijeka, rekla bih da sigurno neću. Imam djecu koja su već u višim razredima osnovne škole i ne mogu im u toj dobi priuštiti tako učestalo seljenje", kaže Željka.

Draganu je zaintrigirao oglas Zavoda za hitnu medicinu Primorsko-goranske županije u kojemu se tražilo 11 liječnika. "Suprug se u to vrijeme vratio s Mljeta s lijepim dojmovima i to me je motiviralo da detaljnije pogledam oglas. Vidjela sam da se traži liječnike na Malom Lošinju. Više sam informacija dobila i od moje dobre kolegice iz Zavoda PGŽ-a koja mi je rekla da se radi o poslu u izvanbolničkoj hitnoj medicini na poziciji liječnika koji radi ambulantu, teren na Cresu i Malom Lošinju. Predložila mi je Cres jer je nešto manje frekventan, napučenost je manja i manje opterećenje, a uvjeti života su nešto bolji nego u Lošinju. Bolja je i prometna povezanost", govori Dragana. Glavni motiv bila je promjena životne sredine. "Činjenica je da već deset godina u kontinuitetu radim na hitnom prijemu, što je gusto i frekventno radno mjesto. Ni ovdje neću pobjeći od stresa, ali tu količinu posla koju sam morala pokriti na hitnom prijemu ovdje sigurno neću. Meni to u profesionalnom smislu čak malo nedostaje, ali je ovo više ideja o jednom malom odmaku od takve svakodnevice", tvrdi Dragana.

U siječnju su se prvi put došli uvjeriti u sve ono što im se govorilo prethodnih tjedana. "Dočekao nas je gradonačelnik s kojim smo pogledali smještaj, obišla sam ispostavu za hitnu medicinu i pogledali smo vrtić u koji bismo upisali dijete. Vrtić je odličan, ima 120 djece, nude dobre uvjete i odlučili smo da bismo pokušali godinu ili dvije. Primarno plan ipak nije dugoročan", naglašava Dragana.

Ističe da razlog odlaska nije nezadovoljstvo radom u osječkom KBC-u, no činjenica da je hitni prijem doista frekventan i da nakon nekog vremena treba mjesto i vrijeme na kojemu će moći "doći sebi". "To je svagdje tako, i u Zagrebu i u Rijeci ima kolega koji su s hitnog prijema prešli na izvanbolničko. Ljudi se jednostavno premore na hitnom prijemu, ali je i na zapadu tako. Onda treba naći neko manje frekventno mjesto, nakon čega se onda opet može vratiti ili drugačije formulirati neku sljedeću radnu poziciju", poručuje Dragana.

Kada je riječ o financijskim prilikama, Dragana poput Željke kaže da su vrlo slični onima u Osijeku. "Nemam veću satnicu nego na hitnom prijemu, ali imam nešto što se zove pripravnost i što na hitnom prijemu nemam. Imam jednu radnu obvezu više, a to je biti na dispoziciji poslodavcu 48 sati. To sada i nije tako jednostavno jer to znači da 48 sati ne smiješ napustiti boravište", objašnjava Dragana. Dodaje i još jedan argument za selidbu. "Nije zanemariva ni činjenica da nam je dijete svake zime obolijevalo od raznih respiratornih infekcija. Poznato je da Cres i Mali Lošinj imaju lječilišta za astmatičare i osobe s plućnim bolestima, tako da ćemo vidjeti hoće li i tu biti nekih pomaka", zaključuje.