Na Opus Areni ovih dana mir i tišina. No taj blaženi mir samo je privid, nogometaši Osijeka svojim igrama i rezultatima izazivaju buru emocija svih kojima je bijelo-plava boja pri srcu, uglavnom negativnih. Nakon još jednog posrtanja, onog domaćeg protiv Varaždina (0:1) prije prvenstvene stanke, ključa nezadovoljstvo u navijačkom puku, trener Zoran Zekić ne izgleda kao čovjek koji mirno i dobro spava, a nervozni su i oni koji vode klub.

Moraju se suočiti sa svojim lutanjima i promašenom sportskom politikom koju su vodili, a navijači su neumoljivi u svom zahtjevu: "Uprava, odlazi!" Uprava se već naviknula na te povike i uvrede s tribina, nije zgoreg još jednom, 7.999.555. put, spomenuti da je Osijek privatni klub, neke se želje navijača ispunjavaju, ali kada je riječ o kadroviranju vodstva, ta je odluka isključivo na gazdama kluba.



Ljudi koji trenutačno vode klub očito imaju podršku iz Mađarske i dok god je tako bit će u sedlu. Do ovog lipnja sigurno, a možda i nakon njega. Treba razumjeti i navijače, očekivanja od ove sezone bila su velika, selidba na novi stadion trebala je biti začinjena rezultatom za pamćenje, sve je počelo euforično, a sad, sredinom ožujka, totalna apatija. Osječkom raštimanom stroju prijeti da prvi put nakon sedam godina ne iziđe na europsku scenu, snovi o osvajanju Kupa trajali su do četvrtfinala, a devet kola prije kraja Bijelo-plavi imaju čak 23 boda manje od prvoplasirane Rijeke. Ni tih "minus 23" trenučano nije najveći problem, puno veći je loša energija koja je okružila Osječane sa svih strana. Ova prvenstvena stanka je Zekićevim trupama dobrodošla, možda se sad malo saberu i shvate kako nije važno samo potpisati ugovor, primati lijepu plaću, a na teren izlaziti bez hrabrosti i malo toga pružati. Bezidejnost i anemičnost koju Bijelo-plavi pokazuju negledljiva je, baca u očaj, bljeskovi koje na trenutak pokažu, recimo, u utakmici protiv Dinama, nikako ne mogu popraviti dojam. Sad ostaje samo nada da će do kraja prvenstva, znači, u preostalih devet kola, Zekićeve trupe spasiti što se spasiti da, a to je vratiti se na poziciju koja jamči izlazak na euroscenu. No čak ni povratak na "četvorku" u nekom lošem scenariju neće ništa značiti. U Osijeku moraju navijati da Lokomotiva kojim slučajem ne osvoji Kup, jer tada četvrto mjesto gubi na europskoj vrijednosti.



Nema više smisla vrtjeti priču o momčadi Osijeka kao praznoj ljušturi bez strasti, žara i gladi, koja pobjeđuje sama sebe, odnosno gubi utakmice u kojima suparnik ništa veliko ne odigra. Koliko god ne shvaća i ne zna što se oko njega događa i zašto mu momčad igra kako igra, Zekić mora naći rješenje. Mora se postaviti kao frajer i uvjeriti svoje igrače da ga hrabro i odano prate u stopu. Da s pobjedničkim gardom izlaze na teren i igraju “frajerski”. Ako mogu bit dobri protiv Dinama ili Hajduka, zašto ne mogu protiv Istre, Lokomotive ili Varaždina? To su neki problemi koje trener ove sezone ne uspijeva riješiti, ali nisu ga riješili ni njegovi prethodnici. Na Opus Areni sad svi mole Boga da ova sezona što prije završi, naravno uz povoljan rasplet i izlazak u Europu, a onda, na ljeto, počinje rekonstrukcija, čistka i redizajin momčadi. Sve su oči uprte u provjerenog znalca, Josea Bota, koji je doveden da složi neki bolji i jači Osijek. Nije Portugalac čudotvorac, ali valjda će pronaći igrače poput, recimo, Ramona Miereza, koji imaju kvalitetu, a usto na teren izlaze sa željom da “pojedu” suparnika. Kad radi netko tko zna i ima viziju, obično napravi dobar posao, a od Josea se upravo to očekuje. No daleko je ljeto, a grč u želudcu je jak, a živci sve tanji...