Iris Tomić (28) odlučila je studirati u Zagrebu jer nije željela nositi teret kćeri poznate majke. "To je bila nužnost s obzirom na to da sam krenula razvijati se u istom sektoru djelovanja. Bilo mi je važno vidjeti tko sam ja bez Helene, da odrastem. Moja je mama znanstvenica, sveučilišna profesorica, spisateljica i aktivna građanka, svi je poznaju, ali ipak mi ništa nije došlo olako. Dapače, morala sam se više truditi i uvijek sam, pa i sada sam, pod povećalom. Dakako, ne žalim se, sjajno je biti kći takve majke. Ipak, kad sam došla raditi na Akademiju, dobila sam 120 studenata, što je obrnuto od pogodovanja", kaže Iris kroz osmijeh i dodaje kako nikome nije čudno kada liječnička djeca postanu liječnici, a odvjetnička odvjetnici.

Iris se vratila u Osijek s diplomom Akademije dramske umjetnosti (diplomirala je produkciju scenskih i izvedbenih umjetnosti), dvije Rektorove i jednom Dekaničinom nagradom, doktorandica je na Doktorskoj školi Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera i usporedno studira na specijalističkom studiju dramaterapije, a opet je njezino zapošljavanje kao asistentice na Odsjeku za kazališnu umjetnost Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je njezina mama, prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić dekanica, nekima (bio) trn u oku. Do sada je, piše u njezinu službenom životopisu, surađivala s nekolicinom produkcijskih kuća, umjetničkih organizacija, udruga i kazališta na raznim projektima. Uz bavljenje produkcijom, kreira i vodi radionice posvećene kazalištu, mentorica je studentima FERITOS-a i AUK-a na projektu Digitalizacija kulture baštine općine Bale te kovoditeljica radionice Uvod u tehniku Michaela Chekhova u StudioChekhov Croatia u Zagrebu. U ljeto 2021. godine, uz Svena Latinovića, producirala je svoj prvi dugometražni igrani film Frka...

Helena Sablić Tomić (55) kao izvrsna studentica nekadašnjeg Pedagoškog fakulteta na njemu je, nakon što je diplomirala hrvatski jezik i književnost, ostala kao asistentica. Na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu 1997. godine magistrirala, a 2001. obranila doktorsku disertaciju. Na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku predaje u statusu redovitog profesora u trajnom zvanju kolegije iz područja književnosti i kulture. Dekanica je od 2006. Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Uz bogatu bibliografiju, autorica je scenarija za dokumentarne filmove, dobitnica mnogih važnih nagrada i priznanja.

“Moj je primarni interes književnost, a Iris je okupirana kazalištem. Željela je biti glumica, što je vrlo iscrpljujuće zanimanje, posebice za ženu, i zato se divim svim glumicama koje izdrže nositi sav teret svoje profesije, pogotovo kada dođu u srednje godine. Za Iris mi se uvijek činilo da ipak više voli organizirati nego da ju se organizira. Na kraju je izabrala sjajan studij produkcije i time je izvrsno spojila svoje interese", kaže Helena, na što Iris dodaje kako je šteta što se to zanimanje u nas još nije dovoljno isprofiliralo, pa se producente doživljava kao tajnike ili blagajnike. "Mene, međutim, zanima kreativna produkcija, inicijacija i vođenje projekata, a nisam za tablice i tablično razmišljanje", kaže. Glumu, u koju se zaljubila na Dramskom studiju kod Lidije Helajz i Arete Ćurković, i dalje njeguje kroz rad svoje dramske skupine.

“Namjeravala sam ostati u Zagrebu nakon studija i baviti se produkcijom glazbenih festivala, no potres i pandemija učinili su to nemogućim. Otvorila se prilika da dođem u Osijek, na AUKOS. Kako sam lokalpatriot, a Osijek je pun potencijala, povratak je zapravo bio logičan. Možda sam se samo malo ranije vratila nego što sam planirala", kaže Iris.

“Šteta je što u nas producentima nije omogućeno da rade svoj posao, da osmišljavaju programe kao struka. Oni, naime, najbolje znaju što je tržišno zanimljivo, to jest komercijalno, što je dostupno, ‘što se nosi te sezone‘, koji su ljudi najbolji za određeni projekt, kako raspolagati budžetom... Koliko je producent važan vidi se na primjeru domaćeg filma koji se uspio izbrendirati i za vanjsko tržište ponajviše zbog producenata. To je, prema mom mišljenju, i pravi put za domaći teatar", komentira Helena.



Za razliku od Iris, koja je izabrala Zagreb, Helena to nije željela unatoč tome što su joj svako malo ondje nudili posao. "Iris bi, vjerojatno, da se nije dogodila korona, bar još neko vrijeme ostala živjeti i raditi u Zagrebu. Meni je bilo bitno objasniti joj da nije poraz vratiti se u Osijek. To je snaga - doći u Osijek i otići iz njega. Mnogi doživljavaju povratak kao neuspjeh, no posve je prihvatljivo da odlaziš nekamo po nova znanja i nova iskustva, i vraćaš se onda donoseći sve to novostečeno sa sobom. Dakako, posve je legitimno i ako želiš ostati negdje", odlučna je Helena.

Iris smatra da se Osijek uvelike promijenio u odnosu prema vremenu kada je iz njega otišla na studij. Nabolje! "Svoju generaciju doživljavam donkihotovskom, borimo se protiv vjetrenjača, volimo ono što radimo, vjerujemo u sebe. Imala sam odličnu ekipu još u srednjoj školi i sad smo dobra družina koja razvija svoju priču. Moji bliski prijatelji imaju svoju kazališnu organizaciju, moji novi znanci imaju svoju kazališnu organizaciju, ja imam svoju, konačno se možemo ekipirati i u Osijeku raditi ono što želimo. Mene, recimo, Zagreb više uopće ne interesira. Mislim da je dobro putovati, što mi omogućuje i rad na Akademiji preko Erasmusa, ali mislim da je Osijek plodno tlo na kojem mogu uzgajati svoje ambicije. Ako želim otići, primjerice, mjesec dana u Španjolsku, mogu to učiniti, sve nam je danas blizu", vjeruje Iris.

Helenu je, prema vlastitu priznanju, uvijek držalo mjesto. "Ne mogu zamisliti da živim negdje dalje! Najviše me odbija pomisao da bih otišla iz grada koji je baš po mojoj mjeri. Vidljiva sam i izvan Osijeka, ne moram radi toga otići živjeti u Zagreb. Osijek mi pruža znatno više, a opet sam prisutna i izvan njega", uvjerena je Helena. Dapače, na Akademiju je privukla ne samo studente iz drugih dijelova Hrvatske nego i nastavnike. Promišljenim je brendiranjem AUKOS-a postigla to da svi rado dolaze u Osijek jer u njemu mogu realizirati svoje projekte i mogu napredovati. "Uz navedeno, želim da Akademija ostavlja i vidljiviji trag u svakodnevici grada i regije u kojima djeluje", dodaje Helena, ističući kako bi bilo sjajno da, primjerice, Grad ili Županija naruče nekoliko projekata od AUKOS-a te da im se osigura "treća scena" i galerija.

“Treći put" za vlastita ostvarenja trasira Irisina generacija. "Ljudi iz moje i bliskih generacija sada su na životnim prekretnicama i mijenama, bilo da je riječ o karijeri, bračnim statusima, djeci... Iako sam u vezi, zasad sam koncentrirana na karijeru, posao, doktorat, produciram i dalje, imam udrugu Malo drama, malo art, u kojoj radimo koncertna čitanja i predstave, a jedna od njih je i dio mog umjetničkog istraživanja za doktorat. Vodim i dramsku skupinu za odrasle. Tema je mog istraživanja za doktorski rad Utjecaj XR tehnologije na produkciju u inverzivnom kazalištu. Istražujem to kroz proces nastanka jedne takve predstave, već smo započeli i probe. Da pojasnim, XR je kišobran novih tehnologija, proširena stvarnost. Za svoj sam diplomski bila napravila VR predstavu, za jednu osobu, što je bilo izvrsno jer je to bilo vrijeme korone. Glumci su vodili gledatelja, pisali smo tekst po principu machine learninga, sve je bilo interaktivno", opisuje kazalište budućnosti u kojem već neko vrijeme gorljivo sudjeluje Iris Tomić. Dodaje kako sve to nije lako, jer izvedbena je umjetnost još jako opipljiva, pa je baš zbog razine energije koja se dogodi bitno da gledatelj bude s glumcima u istom prostoru. Iris će svoju predstavu napraviti s jednim tehnološkim rješenjem za koje će biti potreban samo pametni telefon. Njezina mama, pak, takav će telefon morati posuditi da bi ju odgledala jer se, prema vlastitom odabiru, služi starinskim mobitelom i nema društvene mreže ("Zašto bi nekoga zanimalo jesam li ja dobro ispekla puricu?!")

Trideset pet kvadrata ili Nigdjezemska naziv je predstave iz Irisina doktorskog rada, nastaje prema tekstu Lucije Klarić koji problematizira mlade na prelasku iz dvadesetih u tridesete koji ne mogu riješiti svoje stambeno pitanje. U predstavi se država dosjeti kako će to riješiti umjesto njih tako da smjesti njih pet u 35 kvadrata. Preko pametnog telefona gledatelj će saznati tko su roditelji likova u predstavi, vidjet će facebook-profile likova i sl. "U inverzivnom je kazališnu bitno da publika sudjeluje u predstavi i animira glumce, a glumici publiku", pojašnjava Iris. Čini se izvrsnim rješenjem za nove generacije kazališne publike u kojoj će sjediti ljudi koje su odavno proglasili nestrpljivima i nedovoljno koncentriranima za zahtjevniji sadržaj, pa tako i za tradicionalni teatar.



Helena priznaje kako joj se isprva činilo da ideje njezine kćeri vezane uz doktorsko istraživanje nemaju smisla, no mlađi su kolege na Akademiji bili oduševljeni ocijenivši da je to tema za 21. stoljeće i kazalište za 21. stoljeće. "Podržavam mladost i podržavam ideje. Tko god mi na Akademiji dođe s idejom, nikad ga neću odbiti. Ako će svoju ideju iznijeti do kraja, imat će moju bezrezervnu podršku. Ideje su važne, a sve ih je manje, nažalost, najmanje ih je među studentima. Mladi ljudi ne smiju biti inertni. Kada sam predavala, znala sam reći studentima: - Hajde, recite mi da nešto nećete! Počnite se buniti! Hoću da se ne slažete sa mnom, da budete argumentirano protiv, budite argumentirano za nešto drugo. Srećom, na Akademiji sada imamo niz pojedinaca koji nešto žele i imaju ideju kako to ostvariti. Smatram da Akademija mora biti vrelo kreacija, od kojih će neke ispasti dobre, a neke će po putu nestati. Ne smije sve biti isto i ne smiju svi biti isti", odlučna je Helena.Njezina je kći, kaže, odmalena bila drukčija. Nije se razlikovala samo po bujnoj kuštravoj kosi (zbog koje je podsjećala na simpatičnu naslovnu junakinju mjuzikla Annie) nego ponajprije po načinu komuniciranja. "Htjela sam da Iris bude zločesta, da bude drukčija, svoja", priznaje. Je li takva bila i sama kao djevojka i mlada žena? "Da, bila sam drukčija! Čak i kada sam bila nevidljiva, bila sam drukčija. Kad su svi nosili zeleno, ja sam nosila plavo. Kad su svi bili punkeri, ja sam bila hippie, kad su svi bili planinari, ja sam bila izviđač... I danas više volim vukove samotnjake nego čopor", otvorena je Helena.

Jesu li se Helena i Iris slagale kad je Iris bila mlađa? "Bilo je uobičajenih nesporazuma na relaciji mama - kći, primjerice oko izlazaka. Uvijek sam morala prva kući. Budući da imam devet i pol godina mlađeg brata, zahvalna sam što se nekad prebacivao fokus na njega, pa sam prošla samo klasične pubertetske tegobe s roditeljima", kaže. "Iris je smjela obući što god je htjela, ali dok su drugi dolazili kući u četiri ujutro, ona je morala doći do ponoći. Tu sam bila neumoljiva", prisjeća se Helena. Iris je rodila kada joj je bilo 27 godina, što od nje većina nije očekivala, pa je tako njezin razred bio iznenađen kada je na desetoj godišnjici mature rekla da ima dijete. "Meni je to bilo jako važno, bez obzira na to što bi me možda mnogi ponajprije doživjeli kao karijernu ženu. Jedno drugo ne isključuje, iako zna biti itekako zahtjevno i jedno i drugo. Za mene je roditeljstvo odgovornost koja oplemenjuje i daje ti smisao", smatra Helena. Iris zasad ne doživljava majčinstvo kao primarnu okupaciju jer je trenutno posvećena doktorskom i specijalističkom studiju. "Ima vremena", kaže.



Kada je riječ o ravnopravnosti žena u odnosu prema muškarcima, Helena ističe kako se osobno nije uopće osvrtala na "muška podmetanja". Potrudila se da bi stigla do točke na kojoj je sada, no priznaje da nekada nije lako hendlati sve uloge. "Žao mi je što su mnoge žene danas u gorem položaju nego što su to bile žene nekada. Pritom mislim na taj kult tijela, teret savršenosti, teror mladosti", ocjenjuje. Vjeruje da mnoge žene još nailaze na diskriminaciju na poslu i u obitelji, no u njezinu svijetu, kaže, žene nisu u drugom planu. "S mojeg gledišta, biti žena je prednost u odnosu prema biti muškarac, kao što smatram prednošću što živim u Osijeku umjesto u Zagrebu", ističe.

“U filmskom i kazališnom svijetu i danas muškarci bolje prolaze", smatra Iris. Kaže kako su žene danas u boljoj poziciji nego što su to bile prije, ali još nisu uvijek i posvuda ravnopravne s muškarcima. "Moja generacija drukčije promatra rodno pitanje, ne priznaje samo binarne podjele na muško i žensko. To je integracija koja će zahtijevati nove borbe", upozorava Iris.

Iako je među njima 27 godina razlike, iako je jedna mama, a druga kći, iako je jedna profesorica, a druga asistentica, Helena i Iris iznimno su važne jedna drugoj. "Meni je zanimljivo to korektivno mišljenje. Kad nemam odgovor na neki problem, kad počnem razmišljati klišejizirano ‘odraslo‘, onda mi treba Iris kao druga, udaljena generacija, jer mi pomogne otvoriti prostor drugog mišljenja. S druge strane, nekad mi treba mišljenje osobe starije od mene, zbog čega znam pitati za mišljenje gđu Veru Erl, koja mi je također korektiv i osoba od povjerenja", otkriva Helena.

Iris u Heleni vidi oslonac i pouzdanu savjetnicu. "Jedino mi nije jasno zašto mi mama uvijek preporučuje da čitam Jane Austen", kaže za kraj.