Prema objavama iz Eurostata ovih dana cijena šećera u Europskoj uniji (EU) nekontrolirano raste. Najveći porast cijene šećera od čak 98 posto zabilježen je u Češkoj, a cijena šećera u Estoniji viša je 97 posto. Hrvatska se nalazi ispod europskog prosjeka s poskupljenjem od 39 posto.

Za komentar o stanju industrije šećera zamolili smo mr. sc. Miroslava Božića, savjetnika Uprave Hrvatske industrije šećera (HIŠ).

- Istina je da je Hrvatska ispod prosjeka EU-a u tom prikazu, točnije pri dnu, s obzirom na to da je u 20 od 27 članica zabilježen veći porast cijena nego u nas. Međutim, nekoliko je stvari važno razlučiti. Prvo, riječ je o indeksima koji u obzir uzimaju tek jednu petinu potrošnje koja se odnosi na maloprodaju, a što je zanemariv udio u ukupnoj potrošnji.

Drugo, izostao je prikaz ove indeksacije u nekom dužem razdoblju, primjerice 4-5 godina, iz kojeg se lako može uočiti da su cijene šećera na europskom tržištu nakon ukidanja kvota krajem 2017. dramatično pale. To je dovelo do golemih gubitaka i u najučinkovitijim šećeranama, pri čemu je čak 15 pogona zatvoreno, od kojih nažalost i dva u Hrvatskoj. Punih 45 mjeseci u nizu je prosječna cijena šećera na tržištu EU-a bila ispod propisane minimalne cijene. Ovdje govorim o ponderiranim prosječnim prodajnim cijenama svim kupcima, koje Europska komisija (EK) pedantno prikuplja od svih proizvođača u EU-u, kao ni u jednom drugom sektoru. Dugo pratim poljoprivredna tržišta, i jamčim da nikada ni za jedan poljoprivredni proizvod nije tako dugo trajao cjenovni poremećaj. Unatoč tome, nije bilo nikakve reakcije Europske komisije u smislu pomoći sektoru. Samo u prvoj godini nakon ukidanja kvota, zbog prepolovljenih cijena, došlo je do transfera oko 2,5 milijardi eura u lancu vrijednosti na štetu proizvođača šećera i repe. Europska šećerna industrija, unatoč padu zaposlenosti, još uvijek ima gotovo 20 tisuća stalno zaposlenih te osigurava dohodak za više od 100 tisuća proizvođača šećerne repe. Pažljiviji pogled u europsku statistiku cijena poljoprivrednih proizvoda pokazuje da je šećer proizvod koji je sve do druge polovine 2022. bio na začelju u smislu usporedbe s 2015., koju godinu Eurostat koristi u prikazima indeksacije cijena za poljoprivredne proizvode. Za razliku od većine prehrambenih proizvoda koji su cijelo to razdoblje, dakle sedam-osam godina, iznad indeksne baze 100 koju označava 2015., jedino je šećer sve vrijeme do pred kraj 2021. bio na 85 - 90 posto cijena iz 2015. Kao što sve na tržištu prije ili poslije teži ravnoteži, tako je i kod šećera došlo do porasta cijena, premda je realno do tog porasta moralo doći puno prije, polazeći od porasta troškova dviju glavnih stavki: sirovine i posebno snažnog rasta cijena energenata - naglašava Božić.

Negativni učinak na europsku šećernu industriju imao je i porast cijena energije.

"Šećerna industrija neusporedivo je najveći potrošač energije u prehrambenoj industriji. To proizlazi uz tehnologije proizvodnje koja traži izrazito puno toplinske energije u razmjerno kratkom razdoblju za vrijeme trajanja kampanje prerade repe, da bi se od fotosintezom stvorenog najvažnijeg prirodnog sastojka ove kulture izdvojila voda i odvojili nešećeri. Kao ilustraciju energetskog intenziteta proizvodnje, uzmite da je u tržišnoj kampanji 2021./22. domaća šećerna industrija potrošila količinu energije koja odgovara godišnjoj potrošnji električne energije oko 280 tisuća stanovnika u Hrvatskoj u istoj godini. Neko je vrijeme, nakon izbijanja sukoba u Ukrajini, cijena plina bila čak 20 puta veća od višegodišnjeg prosjeka prije energetske krize. To je brojne proizvođače koji nisu imali rješenje za porast cijene plina prisililo na promjenu energenta kako bi uopće mogli nastaviti proizvodnju. HIŠ je jedan takav proizvođač. Da nismo postupili odgovorno prema našim kooperantima i da nismo prešli na mazut, burzovne cijene plina bi nam onemogućile rad tvornice. Tako smo izbjegli dodatni trošak veći od 220 milijuna kuna, čak i uz porast troškova zbog većih emisija CO2. Tu leži objašnjenje porasta cijena šećera na europskom tržištu, jer je očito da si više nitko tko je preživio višegodišnju krizu na tržištu šećera nije mogao dopustiti stvaranje novih gubitaka. Posebno mi u Hrvatskoj, koji smo prošli bolan proces restrukturiranja. Ohrabrujuće je to što se posljednjih nekoliko mjeseci cijena plina kao glavnog energenta koji koristi industrija spustila, ali to je još uvijek 3-4 puta više nego prije krize. Proizvodnja kojoj više od 15 posto troškova otpada na energiju nema načina kako bi mogla izbjeći ugraditi taj trošak u svoje proizvode. Jednako tako je i porast troškova nabave šećerne repe kao ključne sirovine na koji tradicionalno odlazi nešto više od polovine ukupnih troškova, ugrađen u cijene EU šećera", naglašava Božić te dodaje da što se tiče maloprodajnih cijena šećera, i nakon podizanja prvotnog vrlo niskog cjenovnog limita na domaćim policama, ona je u Hrvatskoj ostala najniža u EU-u, uz iznimku Mađarske, koja se zbog tog ograničenja u posljednjih godinu dana suočava s nestašicama, što mi nismo imali ni u jednom trenutku.

Navodi primjer u susjednoj Sloveniji, gdje je PDV 9,5 posto, cijena na polici je u prosjeku 1,49 €/kg. To znači da bi cijena u Hrvatskoj, da nema domaće proizvodnje, bila oko 1,70 €/kg, tako da je današnja netocijena u hrvatskoj maloprodaji, dakle bez PDV-a koji je na šećer u nas čak 25 posto, i nadalje druga najniža u EU-u.

Dodaje i da porast cijena energije nije poštedio nikoga tko se bavi proizvodnjom šećera i ne treba biti iznenađen zbog rasta cijena šećera na svjetskom i europskom tržištu.

- Šećerna trska je već stotinjak godina dominantna kultura za proizvodnju šećera. Udjel trščanog šećera se stabilizirao na oko 80 posto, a najveći globalni igrači su Brazil, na kojeg otpada više od polovine svjetskog izvoza, Indija kao najveći svjetski potrošač i Tajland kao drugi najveći izvoznik. EU udjel u svjetskoj trgovini nije velik, premda na EU otpada gotovo pola svjetske proizvodnje repnog šećera, što je nešto smanjeno nakon Brexita - kaže Božić.



Ističe također da je za razumijevanje kretanja cijena na globalnom tržištu važno znati da je tzv. svjetska cijena bijelog šećera koju odražava burza u Londonu zapravo rezidualna damping-cijena koja se ne susreće ni na jednom većem svjetskom tržištu. "Rezultat je to raznolikih poticajnih shema za rješavanje viškova najvećih proizvođača, kada dođe do takvih viškova, a stvarne domaće cijene su u pravilu više, čak i kod najkonkurentnijih država proizvođača. Cijene u EU-u već nekoliko godina niže su od cijena na tržištima SAD-a, Meksika, Kine i Rusije kao velikih globalnih proizvođača i potrošača. Nešto niže cijene od EU-a imaju jedino Brazil i Indija. Međutim, ključni je element koji je utjecao na snažniji porast cijena na tržištu EU-a u posljednjoj godini u odnosu prema većini drugih tržišta, taj što nigdje drugdje ne postoji trošak koji imaju europski proizvođači. Taj je trošak vezan uz fiskalno opterećenje koje je nametnuto šećernoj industriji u EU zbog emisija CO2, i to unatoč činjenici da je šećerna repa (kao uostalom i trska), kultura koja vezuje najviše ugljika i pozitivno utječe na kružno gospodarstvo. Nažalost, ta strana jednadžbe kojoj pozitivno pridonose proizvođači šećerne repe, uopće se ne uzima u obzir kao "olakotna" okolnost industriji u kojoj zapravo nema nikakvog otpada. Sve što uđe u proces prerade biva iskorišteno, bilo kao vrijedni sastojak za ljudsku i/ili stočnu hranu, ali i za druge namjene, uključivo za energiju, pri čemu se gotovo 85 posto vode u procesu proizvodnje šećera iskoristi iz same sirovine, šećerne repe. Za ilustraciju troška koji je imala hrvatska šećerna industrija navodim kako smo u posljednje tri godine uplatili pet puta više nego sve ostale domaće kompanije u prehrambenoj industriji i poljoprivredi zajedno. Radi se o više od osam milijuna eura koje smo morali uplatiti u EU Modernizacijski fond čija je namjena da ta sredstva dalje usmjeri, prije svega proizvođačima u novim zemljama članicama EU-a koje su najveći uplatitelji, kako bi im se pomoglo u dekarbonizaciji poslovanja. Ironija je da do danas mi iz tog fonda nismo dobili nijedan euro", navodi Božić te dodaje: "Znamo da i druge šećerane u EU-u, kao veliki potrošači energije, imaju visok i rastući trošak kupovine nedostajućih emisijskih jedinica, jer se besplatna kvota svake godine smanjuje. Mnoge su od tih europskih šećerana dobile znatna sredstva za ulaganja u dekarbonizaciju u sklopu industrijskih politika u svojim zemljama. To je naravno za njih, kao i za energetsku tranziciju u tim zemljama, dobro. Međutim, za opstojnost našeg jedinog pogona za preradu šećerne repe, kao i za očuvanje hrvatske proizvodnje šećerne repe, koja je najvećim dijelom u Slavoniji i Baranji, jako je važno da u što skorijem razdoblju dođe do usmjeravanja već dugo raspoloživih sredstava Modernizacijskog fonda i u ETS postrojenja kojima je ta pomoć namijenjena, a u unutar kojih važno mjesto ima šećerana u Županji".