Ovako piše na poleđini nove knjige Ivice Prtenjače: Povratak u prošlost, u cinéma vérité stilu, to je, otprilike, Kino Sloga. Jer kratke priče Ivice Prtenjače poput starinskih su filmova, meke i titrave, ispisivane u sjecištu silnica nostalgičarskog dokumentarizma i čiste poezije. Optimizam pamćenja učvršćuje nas u uvjerenju da su te sedamdesete, pa i osamdesete, bile nježnije doba, ljudi bezbrižniji, dobrostiviji, društvo humanije. No nikako besklasno, blago ukazuje autor, pogotovo ne u specifičnom prostoru u kojem odrasta njegov junak. Ove proze, a čitamo ih ovdje trideset i sedam, rađaju se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste.

Filtar kroz koji gledamo Prtenjačine pažljivo kadrirane prizore fina je prašina; ona iz dvorane davno ugašenog kinematografa iz naslova, ona od brašna koju do mirovine u pekari udiše dječakov otac, ona od stijene koju nakon posla taj otac razbija da bi podigao dom za svoju obitelj, ona iz stolarije u kojoj za šlajfericom radi majka, konačno, ona sa seoskih cesta Ravnih kotara, gdje se kod djeda provode veličanstvena ljeta.

Onodobni riječki prigrad, kako ga Ivica Prtenjača lirski ispisuje u svojim pripovijestima, njeguje vrijednosti zajedništva i solidarnosti, multietničko susjedstvo zbija redove poput složne porodice, no lučki grad vibrantan je pa i surov melting pot u kojem se slijepe točke radničkih biografija oštro odbijaju o dekadenciju starosjedilačke elite. Kino Sloga divan je primjer socijalnog realizma, nimalo naturalističkog, nego poetskog i romantičnog, zapetog između infantilne idealizacije i preuranjene svijesti o vlastitoj deprivilegiranosti, ali i sreći zbog povlastice najveće od svih, a ta je neupitna roditeljska ljubav...



Tvoj tempo pisanja doista zaslužuje respekt. Kako bi sam objasnio tako intenzivan nagon za pisanjem, s obzirom na to da iza sebe već imaš pozamašnu i raznovrsnu bibliografiju, a pretpostavljam da u istom tempu i nastavljaš, ili možda planiraš manji ili veći predah od pisanja...?

- Takvu je živost lako objasniti, napokon sam dočekao vrijeme u kojem se mogu spisateljski raskomotiti, imam status slobodnog umjetnika, honorarno radim na radiju i to mi dopušta određenu slobodu u organizaciji svoga dana. Druga stvar je i to što imam mnogo nataloženog materijala, priča, likova, skoro svjetova koji čekaju svoju tekstualnu slobodu. Imam dug, tako cijelo vrijeme osjećam. Brzo pišem, uvijek mi je to bila brza djelatnost. A predah ne tražim, niti uzimam, ustvari se odlično osjećam pišući svakodnevno.

S pisanjem u svezi, vrijedi li i za tebe "pravilo" J. K. Rowling: "Budite nemilosrdni u čuvanju svog vremena za pisanje."? Hoću, naime, pitati, kako sve to stigneš uza sve druge obveze koje imaš (uključujuči i radijske emisije), ili se tvoje temeljne obveze ipak svode na pisanje, zapravo na književnost...?

- Moje temeljne obveze nisu književnost, nego skoro sve drugo što se tiče održavanja života, ha-ha-ha. Pišem u večernjim satima, povučem se na dva-tri sata i tekst nastaje. Imam neke svoje malene rituale koji rezultiraju svakodnevnim radom, sjednem pa čitam novine i kad me ulovi očaj, onda krenem tipkati svoje priče.

Kad smo kod pisanja, moram citirati i Mayu Angelou, koja kaže kako "nema veće agonije od nošenja neispričane priče u sebi". Čini mi se, sudeći po knjizi "Kino Sloga", da se jedna takva opaska može odnositi i na tebe...? Daklem, koliko su priče iz "Kina Sloga" jedan takav, tvoj osobni, "teret sjećanja", koji si sad konačno odlučio ispričati...?

- Ja baš suprotno mislim, nije to teret, to je blistavost sjećanja, zlato talenta i moć da se stvori ili razruši svijet pisanjem. Nama, najprije čitateljima, jasno je što sve može dobar tekst, onima koji nisu iz našega svijeta to ne znači baš ništa, ni agoniju, ni zlato, ni život, ni smrt napisanog svijeta. Pisac mora dobro poznavati takve ljude jer oni su također građa za tekst, ali se u životu ipak treba držati onih koji ga razumiju.

Kad smo kod "Kina Sloga" (V/B/Z, 2022.), pojednostavljeno rečeno, koliko je teško, izazovno i, na kraju krajeva, pragmatično u smislu literalizacije bilo "prekopavati" po sjećanjima na davno minula vremena odrastanja u Rijeci sedamdesetih i osamdesetih? I u konačnici - jesi li zadovojan konačnim rezultatom, pričama kako su ispale, i na razini forme i na razini stila, u naraciji, emocionalnoj snazi...?

- U Rijeci, na njezinim nizbrdicama, kad pada jaka kiša, stvore se bujice koje onda izbiju sve poklopce šahtova, tada ta voda suklja kroz te rupe kao luda. Tako su i te priče probile, valjda zato što sam dovoljno star da sve više gledam u zemlju, upravo te poklopce šahtova. Nije tu bilo nikakve muke, samo užitak ponovnog boravka u tom vremenu i prostoru, i naravno eros stvaranja. Zadovoljan sam, riječ je o kratkim pričama, one otvaraju novi prostor za jedan dugački roman u bliskoj budućnosti.

Da se još malo vratimo na "Kino Slogu". Što je za tebe Rijeka, nekad i danas, a što Zagreb, također nekad i danas? Koliko su urbaniteti jednaki, koliko različiti? Koliko su inspirativni bili nekad, a koliko su danas?

- Rijeka je za mene uvijek bila prostor neprihvaćanja i klaustrofobije s jedne strane, s druge, kako biti kritičan prema gradu koji je zadržao neke fine manire. I dandanas, u ovom trećemilenijskom ludilu, u Rijeci je u redu zvati se Husein ili prezivati Jovanović. To je moj grad, ja sam odrastao, a priče iz knjige o tome jasno govore, među vrlo raznolikim imenima i ljudima. To je djetetu iz radničke familije bilo ustvari jedino bogatstvo. Zagreb je nešto drugo, meni najvažniji grad jer tu je moja obitelj, a u njemu živi i Danijel Dragojević.



Priče u knjizi redom su filmski sugestivne, lirskog ugođaja i dojmljivih referenci, u stilu cinéma vérité, kako stoji u popratnom tekstu na poleđini knjige. Uostalom i sam naslov knjige sugerira izvjesnu nostalgičnu nit koja se provlači kroz takav "optimizam pamćenja". Tvoj komentar na te moje više opaske nego pitanja?

- Što bismo mi bili bez naših nostalgija, one su odraz našeg poimanja života kao nečeg prolaznog, ali lijepog, neponovljivog, a čudesnog. Nostalgija je pristanak na gubitak kontrole nad svojim sjećanjem, a to može biti samo dobro i hranjivo. Za pisca je, vjerujem, nužno raspolaganje čestim gubitcima kontrole, možda je to donekle i opis samog kreativnog početka.

S prošlim vremenima u svezi - mediji svako malo spominju 80-e, te su godine danas kurentna retroroba, gotova da vlada retrohisterija za svim i svačim, najviše glazbom i stilom osamdesetih prošlog stoljeća. Kakav je tvoj odnos prema tom "trendu", i općenito takvoj vrsti nostalgije...?

- Bio sam dječak i mladić, ja sam to doba stvarno imao. Mnogo je danas zabuna oko svega, tu se ljudi upetljavaju u jalove rasprave na mrežama, ispadaju priglupi i smiješni. To se vrijeme ne može vratiti niti se može ikako drukčije istinito opisati osim umjetnošću. To je bilo davno, a i dalje je živi fenomen.

Moram te pitati i za tvoje radijske emisije na HRT-u (Hrvatski radio, Prvi i Treći program), s kojima imaš također višegodišnje iskustvo kao autor i voditelj. Jedna je Metafora, a druga Moj izbor. Što nam o tome možeš reći, koliko ti je inspirativno biti dio takve vrste medija, radija kao takvog...?

- Jako volim radio, Moj izbor na Trećem, evo, ide jedanaestu godinu, a Metafora na Prvom četvrtu. Obje su emisije lijepo zaživjele i događa se da me ljudi po glasu prepoznaju, a to je kompliment slušatelja nalik na onaj čitatelja. Bavim se u objema emisijama umjetnošću, najviše književnošću, a u Metafori i malo glazbu biram. Moj jedini cilj je da provedemo lijepo i smisleno vrijeme, da nešto zajedno osjetimo, budemo izmaknuti iz svojih ustaljenih svakodnevica. Poezija nudi samu ljepotu, čak i kad je natužnija na svijetu, to mislim da je stara stvar.



Bez obzira na tvoj književni background, koliko pratiš i neka druga zbivanja u kulturi, glazbi, filmu, popularnoj kulturi...?

- Koliko mogu, više čitam, manje obilazim događaje, ali i to ću popraviti.

Hrvatska književnost danas u usporedbi s nekim drugim vremenima? Sudeći po količini objavljenih knjiga, ima se što čitati... Prije nekoliko godina bilo je riječi da je knjizi, u klasičnoj formi, odzvonilo, da će dominaciju preuzeti digitalizacija. Koliko je taj strah opravdan i dalje...?

- Pa živi smo! Nema straha od e-knjige, dapače, neka i njih. Najvažnije bi bilo promijeniti način podučavanja hrvatskog jezika i književnosti, lektire i svega ostalog. Trebaju nam nove generacije čitatelja, a njih se ovim načinom obrazovanja tjera od književnosti.

Prije pojave korone mediji su javljali da će se snimati filmovi prema knjigama pojedinih domaćih autora (Ferića, Martinića, Mlakića...), uključujući i neke tvoje. Što je danas s tim idejama, postoji li mogućnost da se neka od tvojih, napose proznih, knjiga adapitra za igrani film? Koju bi sam eventualno preporučio...?

- Nekoliko godina redatelj Bruno Gamulin i ja radili smo na knjizi Brdo, na kraju dobili i potporu od HAVC-a, ali film zbog korone nije snimljen. Sad ne znam što će dalje biti s tim. Meni je važno da pišem, ako netko od redatelja nazove, reći ću "da".

Za kraj, uobičajeno pitanje - kako ide s promocijom "Kina Sloga", kako reagiraju čitatelji, književna kritikja? Koji su planovi za iduća izdanja - nove priče, novi roman, nove pjesme?

- "Kino Sloga" ide dobro, čujemo da se dobro prodavala na Interliberu, izišle su i neke dobre kritike, javljaju se ljudi sa svih strana. Imam dva romana na kojima radim, jedan će sigurno izići sljedeće godine, a možda pustim i oba. Nikad se ne zna što će mi tko ponuditi. Malo se i šalim za kraj s tim ponudama. Zna se.