Već duže je kao jedna u nizu epidemioloških mjera u ova koronavirusna vremena i na televizijskim ekranima svakodnevno poruka #ostaniteodgovorni. Ali pitanje je koliko je gledatelja tu "parolu" zapazilo, a još veće koliko ih se zapitalo što ona zapravo znači i na koga se odnosi. Vjerojatno vrlo malo, sudeći po još uvijek niskoj cijepljenosti. A upravo je osobna odgovornost ključ suzbijanja ove koronapošasti koja je zarobila svijet.

Zato se zapitajmo shvaćamo li zaista što to znači biti odgovoran. Prema jednoj od defincija, osobna odgovornost je odgovornost prema vlastitom životu (individualna, egzistencijalna). Odgovornost za naša postupanja, npr. kako ćemo postupati sa svojim tijelom, intelektom, kako ćemo postaviti granice prema drugima i sl. Ljudi se razlikuju po tome koliko preuzimaju osobnu odgovornost za svoje ponašanje i posljedice tog ponašanja. S druge strane, društvena odgovornost je odgovornost jednih za druge, i jednih prema drugima (u obitelji, zajednici, društvu i svijetu). Ako postoji osobna odgovornost, automatski se preuzima i društvena odgovornost. Jer ako nismo odgovorni prije svega prema sebi, kako ćemo biti odgovorni prema drugima.

Suvremeno društvo, kažu mnogi analitičari i znanstvenici, boluje od raznih bolesti: prekomjernog konzumerizma, nekontroliranog hedonizma, nesnošljivosti i nasilja prouzročenog kroničnim stresom, posvemašnje korupcije, neimaštine, mnogobrojnih ovisnosti, izostanka kulture dijaloga, ali i optimizma. Među "bolestima suvremenog društva" posebno mjesto zauzima problem odgovornosti. Iza svih događaja i neželjenih situacija u kojima je ugrožen pojedinac, zajednica ili društvo stoji (ne)odgovornost. Odgovornost se tako nameće kao vječno moralno načelo, naglašava i voditelj splitske Službe za mentalno zdravlje, psihijatar, dr. sc. Željko Ključević, te pojašnjava: "Zanimljivo je da čovjek kao pojedinac uvijek proziva druge i govori o odgovornosti drugih. Veoma rijetko priznaje osobnu odgovornost ili suodgovornost. Nije uvijek svjestan, ili ne želi biti svjestan, da njegova sloboda prestaje tamo gdje je ugrožena sloboda drugoga. (Samo)odgovornost je opća ljudska, etička i kršćanska vrednota koju pojedinac usvaja od malih nogu i koju treba neprestano usmjeravati tijekom procesa odrastanja, brižno njegovati i pod svaku cijenu očuvati tijekom života, kako ne bi izgubio samokontrolu. O nedostatku mogućnosti samokontrole u mnogih ljudi svjedočimo svakodnevno u vremenu u kojem živimo. Ponekad stručnjaci za mentalno zdravlje podrazumijevaju da je svima jasno što znači biti odgovoran! Sve ovo napisano zvuči sasvim jednostavno, lako i logično, no u životu često nije baš sasvim tako", ističe, između ostalog, dr. Ključević.

Stručnjaci također upozoravaju na to da, kad mislimo na odgovornost kao osobinu ličnosti, odgovornu osobu obično definiramo kao onu koja je spremna snositi posljedice svog ponašanja. U praksi najviše dolazi do izražaja upravo onda kad je nema, ili kad je nema u dovoljnoj mjeri. Bilo kakav veći uspjeh zahtijeva preuzimanje odgovornosti. Međutim, danas su mnogi usmjereniji na svoja prava nego na obveze. Mnogima je puno lakše izigravati žrtvu i okrivljavati druge ili državu. Svega je toga napretek i u aktualnoj situaciji s koronakrizom, iako gotovo sa svih strana, od zdravstvenih stručnjaka, znanstvenika, pa i političara, stižu poruke - budimo odgovorni!

Naravno, osobne i društvene odgovornosti, osim u svakodnevnom životu, ne nedostaje ni u politici, a o čemu je u više navrata pisao i publicist te autor Glasa Koncila Stjepan Androić, primjećujući da politika nije samo sjedenje u parlamentu radi predlaganja zakona ni protivljenje donošenju pojedinih zakona, a ni djelovanje u nekoj političkoj stranci. Politika se tiče života društva, ali i raznih reformi i međunarodnih odnosa: "Nažalost, brojni političari skloni su stilu ‘medijskoga zabavljanja‘ javnosti. Njihova česta šablonska i uopćena izjašnjavanja o gospodarskim, socijalnim, a u posljednje vrijeme i pandemijskim problemima, ne pridonose rješavanju tih problema (primjer: ‘COVID-19 je kao karijes‘ ili brojne novoskovane riječi suprotno jezičnim pravilima). Moglo bi se reći da je pretežno pravilo međusobnoga komuniciranja političara da su, kada govore o sebi, puni hvale, a kada govore o drugima, puni su kritike. Osim takve neobjektivnosti, skloni su raznim neprimjerenim izjavama omalovažavanja i nejasnim doskočicama, nakon kojih moraju davati potanja objašnjenja u stilu ‘nisam baš tako mislio‘, ‘pogrješno ste me shvatili‘ i slično, ili se ispričavaju. Prosječan građanin to često ne razumije, ali još češće ne želi prihvaćati, jer takvo ponašanje političara ne potiče na stvaranje vrijednosnih i moralnih sudova", ističe Androić, upozoravajući "kako je poznato da se u općenitostima i kolektivitetima kriju opasnosti pogrješnoga shvaćanja pojedinih društvenih pojava ili zakonskih promjena, ali i želja za zamagljivanjem stvarnih namjera te s naknadnim izbjegavanjem odgovornosti".

Ne znamo točno na koga je autor sve mislio, osim, na osnovi jednog citata, da je mislio i na samog predsjednika države Zorana Milanovića, koji od prvog dana svog predsjedničkog mandata, uz kratke pauze, niže nelogičnosti udarajući teškom artiljerijom po svemu i svačemu, kao i po svima onima koji mu stanu na put. Drugim riječima, Milanovića i odgovornost za izrečenu riječ gotovo je nemoguće povezati! Ali ZM nije usamljen, ima tu političara svih boja kojima su osobna odgovornost i odgovornost zbog izgovorenih riječi također stran pojam, čak i bez obzira na to što na taj način nimalo nisu konstruktivni, naprotiv, kaotični su do neviđenih razmjera. Prisjetimo se samo, primjerice, i ne tako davne političke zvijezde u usponu, bivšeg šefa Domovinskog pokreta Miroslava Škore, ili mostovca Nikole Grmoje, koji svojim populističkim i demagoškim doskočicama često barata bez i jednog valjanog i činjenicama potkrijepljenog argumenta. A da i ne spominjemo Hrvatske suvereniste, na čelu s Hrvojem Zekanovićem, koji argumentirano nisu znali obrazložiti ni zašto su protiv eura, pa im je i glasno najavljivani referendum protiv eura neslavno propao.

Nesuvislosti i neodgovornosti nismo se naslušali samo na desnici, događa se ta "specijalnost" i najvećim ljevičarima. (Ne)odgovornosti mnogih od nas možemo svjedočiti i na sve učestalijim famoznim "festivalima slobode", na kojima mnogi galame o slobodi i pravima, pa i viđeniji izmanipulirani pojedinci, a najviše besprizorni i marginalni političari, dok im je vlastita odgovornost na najnižim razinama ili je uopće nemaju! Kao i već spomenuti Most, na čelu s predsjednikom Božom Petrovom, koji je ovih dana najavio i referendum za ukidanje COVID potvrda, pritom samo "mislivši" kako će tako "čvrsto stati u obranu ustavnih vrijednosti", kao uvjeta za pristup radnom mjestu.



Zato i premijer Andrej Plenković često poručuje: "Ovo je vrijeme odgovornosti svakog od nas, jer bi neodgovornost bila pogubna. Ovo je vrijeme požrtvovnosti svakog od nas, jer čuvajući jedni druge pridonosimo zajedničkom uspjehu. Ovo je vrijeme solidarnosti cijele nacije, jer nam umjesto štetnih podjela treba jedinstvo. Uvjeren sam da će Hrvatska i danas pokazati da ima snagu, sposobnost i ljude zahvaljujući kojima ćemo svi zajedno i ove nedaće uspješno prevladati. Na nama je da iz ovih izazova izvučemo korisne pouke za budućnost, da stavimo opće dobro ispred partikularnih interesa, da iz ovog iskušenja iziđemo jači, otporniji i spremniji za izgradnju razvijenije Hrvatske." Tako je premijer pozivao na osobnu i društvenu odgovornost, kao ključ uspjeha u demokratskim društvima, a čime se Hrvatska još uvijek ne može pohvaliti. Jer za svako je društvo loše kad se javnost privikne na neodgovorno ponašanje pojedinaca, grupa, političara...

Konačno, odgovornost osim što je ključna za suzbijanje pandemije koronavirusa, prilika je, unatoč svemu, i za promjene nabolje. Ona za sobom povlači usvajanje i dosljednu primjenu novih životnih navika, stvaranje novih prilika za promjenu životnoga stila u smjeru veće održivosti, prilika za ljude i okoliš, ali i za prilagodljivu ekonomiju u postkorona vremenima. No, osim što sve to puževim koracima dopire do jednog dijela "običnih" građana, žalosno je što to ne dopire i do mnogih političara, napose onih koji pretendiraju da se brinu za prava i sloboda naroda dok u pričuvi drže figu i gledaju najviše vlastite interese.

Zapravo je osobna odgovornost uglavnom nešto o čemu se u javnosti često govori, no ponekad se previše podrazumijeva da je svima jasno što ona znači! A kao odgovor na stanje sa slobodom i odgovornosti tri ugledne psihologinje spomenule su grafit na zgradi Hrvatskog leksikografskog zavoda, koji je ondje dugo stajao i koji glasi: "Sloboda podrazumijeva odgovornost, zato je se ljudi boje". Riječi su to koje se pripisuju G. B. Shawu. Konkretniji i brutalniji pak američki je književnik Dean Koontz, koji piše: "U genima nam je beskičmenjačka želja da se izvučemo od odgovornosti, kunem se u to, i jedini način da napredujemo na ovome svijetu jest taj da se neprestano borimo s prirodnom sklonošću da budemo potpuno neodgovorni." Ili, da budemo odgovorni, ponovimo da protiv činjenica nema argumenata!