Novosti
GRAD SIMBOL OBRANE HRVATSKE - 30 GODINA POSLIJE

Mladi Jastreb: Ne znam kako bih živio, ne bih mogao prežaliti da nisam bio dio vukovarske priče
Objavljeno 17. rujna, 2021.
Borković kaže da je sat vremena u Vukovaru proživljen snažnije nego nekome cijeli rat

Kada jesenski vjetrovi preuzmu svakodnevicu, uvijek nam je nekako u svijesti slika Vukovara, onakvog kakav smo vidjeli na ekranima te, 1991. godine. Razrušenih kuća i ulica, gotovo bez boja, kao da je tada živio u crno-bijeloj tehnici. Nudeći samo puste ulice i šuštanje opalog lišća, koje kao da šapuće imena Blage Zadre, Siniša Glavaševića ili Jean-Michela Nicoliera, kao malog dijela brojnih neopjevanih heroja čija se tijela još traže.



Ovoga rujna obilježavaju se tri desetljeća od stvaranja slavne 204. vukovarske brigade, još jedno podsjećanje na duh slavonskog inata i zaustavljene mladosti, podrumske tjeskobe koju su u sebi nosili žene, djeca i starci, nadajući se najboljem. Sve do samog potresnog kraja, koji će se nešto poslije ipak, srećom, pretvoriti u novi početak. Taj je novi, dobri duh i danas tamo. Prošećete li za sunčanog prijepodneva vukovarskim ulicama, nedaleko od Dunava, sigurno ćete ga osjetiti. Unatoč brojnim odlascima dijela njegovih stanovnika u bogatije krajeve Hrvatske, daleko od vukovarskih fantoma sna, čije vas slike uvijek vraćaju u okružje rata, eksplozija i krvi. Tom se gradu ovih dana iznova vraćao i jedan od onih koji najponosnije mogu hodati njegovim ulicama - Branko Borković Mladi Jastreb, drugi čovjek obrane grada. Taj umirovljeni brigadir Hrvatske vojske najpoznatiji je kao zamjenik zapovjednika doista slavne 204. vukovarske brigade, no znaju li tko je to i novi klinci? Baš i ne, iako se u školama, udžbenicima i medijima ta uspomena stalno pokušava očuvati.


Ponos prevladava


Borković je prije nekoliko dana bio među onima koji su najavili 30. obljetnicu Bitke za Vukovar, koja će se obilježiti 17. i 18. rujna u tom gradu, a ujedno će se obilježiti i 30. godišnjica 204. brigade. Borković podsjeća da je sama intenzivna obrana u okruženju trajala gotovo tri mjeseca. Prije svega, kaže, ljudi su imali motiv, želju i volju, većina njih služila je vojni rok u bivšoj vojsci, imala je određena znanja na razini vojnika ili nižih časnika. Prema njegovim riječima, bilo je nešto i rezervnih oficira, a i ljudi su vrlo brzo prihvaćali odluke koju su se donosile. Nije bilo problema u smislu zapovijedanja i to je snaga dragovoljnosti, snažna vjera uzajamnog povjerenja, dodaje.

Kada je riječ o samim početcima i postizanju određene discipline u tim novim uvjetima, kaže da je osobno imao vojna obrazovanja otprije te su odmah u početcima, u koordinaciji s policijom i načelnikom PU-a, dogovorili određene korake. "To su vojnički poznate stvari, načela vlasti, odnosno, narodski rečeno, mrkve i batine. Zajedno smo se dogovarali, iz policije smo uzeli nekoliko djelatnika te dio momaka iz garde, i napravili smo 1. vojnu policijsku postrojbu u Hrvatskoj, koja je zapravo bila taj ‘bič Božji‘ i uvodila reda u spornijim tenutcima. Kada posložite sustav da on organizacijski funkcionira, onda vrlo brzo vidite one koji eventualno ispadaju iz sustava i tu možete djelovati", objašnjava Borković.

Na pitanje čini li mu se 30 godina poslije, kada se sjeća ili kada gleda neke scene iz Vukovara, kao da je to zapravo poput nekog filma ili sna, ili pak i danas to osjeća kao nešto što je osobno proživljavao, kaže da zapravo ne može izići iz toga jer je to bio preintenzivan doživljaj. Ističe da ljudima možda gordo zvuči kada im kaže da je neki vukovarski sat bio proživljen daleko snažnije nego nekome cijeli rat - jer oni to često ne vjeruju. "No, kada to proživite, ne možete to izbaciti iz sebe. Samo je stvar u tome kako to netko nosi u sebi. Ono što možda danas najviše pogađa jest spoznaja kako smo onda brzo organizacijski rješavali sustav i probleme, ‘u minuti‘, a mi kao zajednica sada još uvijek to ponekad činimo presporo. U okruženom Vukovaru živjelo je 15.000 stanovnika, koji su imali hrane, rađala su se djeca, sustav je funkcionirao u najgorim uvjetima daleko kvalitetnije nego Hrvatska ponekad desetljećima poslije", smatra Borković, koji o susretima s nekim suborcima kaže da osjeća kako im je ponos ipak prevladavajući osjećaj, a ne ogorčenje ili razočaranje jer možda nisu uspjeli naći mjesto u društvu kakvo su nekad zamišljali. "No treba treći i da su neki od tih ljudi doživjeli i diskriminaciju i nepovjerenje", kaže.

Tu je stvorena


Dodaje kako je dio ljudi koji se borio u Vukovaru i danas aktivan na određenim pozicijama, u jednoj od faza sudionik je bio i ministar Tomo Medved, kao i Marijan Mareković ili Zvonko Milas. Sam Medved ovih dana kaže da Vukovar ima posebno važnu ulogu u hrvatskoj povijesti i uspostavi samostalne, neovisne i demokratske države. "Simbol je otpora i žrtve, simbol zajedništva u obrani državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta RH u Domovinskom ratu", rekao je Medved, dodavši da je važno prepoznati i primjereno vrednovati žrtvu i ulogu Vukovara u uspostavi suvereniteta RH.

Borković naglašava kako se danas na svakom koraku vidi novi Vukovar, no drži da Hrvatska tu može učiniti i više. Jer, dodaje, Hrvatska mora živjeti punim plućima između Dunava i mora. Kaže da cijela Slavonija mora biti stavljena u poziciju motora pokretača Hrvatske, to ne može biti samo Zagreb, smatra. "Iskreno, ne bih mogao prežaliti da nisam dio te priče. Doista ne znam kako bih živio sam sa sobom, jer tu je Hrvatska stvorena", zaključuje Borković.

Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, koji je u vrijeme formiranja 204. brigade obnašao dužnost sekretara za narodnu obranu, kaže kako je tu dužnost preuzeo od Tomislava Merčepa. Dodaje da je brigada službeno osnovana 25. rujna 1991., po zapovijedi generala Karla Gorinšeka, a Mile Dedaković Jastreb zapovjedio je osnivanje četiri bojne i imenovao zapovjednike i sve ustrojbene jedinice. "Zanimljivo je da je jedino 5. satnija 3. bojne Borovo naselje imala smotru, i to je jedina koja je napravljena u to vrijeme u gradu. Sajmište je pokrivala 1. bojna, Mitnicu 2. bojna, a 4. bojna pravac Vukovar - Stari Bogdanovci. Mi smo se već tada pripremali kao da će to trajati dugo. Sve je bilo organizirano. Rješavalo se u hodu sve što je bilo potrebno", prisjeća se Rehak. Kaže, poslije je došao Dedaković i preuzeo sve na sebe te formirao civilnu i narodnu zaštitu.

Znali smo reći, dodaje, da nam je bilo organizirano sve "od rođenja do smrti". Svi su radili svoj posao, liječnici su porađali djecu u bolnici, a komunalni radnici pokapali. Ako je trebala pomoć bolnici, znalo se tko i u koje vrijeme to treba nabaviti i odnijeti im, kaže. Uvjerenja je da se to sve samo zahvaljujući ljudskom faktoru, odnosno volji i htjenju branitelja, uspjelo tako dugo održati i braniti.

"Svi su ti ljudi omogućili Hrvatskoj vrijeme potrebno da se naoruža i pripremi za obranu. To je ono što smo uspjeli napraviti srcem i ljubavlju prema domovini. Mislim da se zato treba puno više govoriti o tome, svim građanima, a posebno generacijama koje dolaze. Najviše je ljudi nestajalo i ubijano na putu do logora. Za one koji su izvučeni iz autobusa nikada se više nije čulo ili saznalo gdje su skončali. Nestajale su cijele obitelji, nije ih jednostavno imao tko tražiti. Više od 30 Vukovaraca ubijeno je u srbijanskim logorima, a nakon okupacije u Vukovaru je 24 % radnosposobnog stanovništva nestalo ili ubijeno", ističe Rehak, kojemu se uza sve što je proživio u Vukovaru, uza sva stradanja suboraca i prijatelja, u sjećanje urezao jedan sunčan dan. "Bilo je podne i nas smo dvojica kamionom išla po streljivo. Tada je krenulo bombardiranje. Takvom silinom su tukli sve naše položaje da se u jednom trenu dan pretvorio u noć. Toliko se prašine diglo da je nestalo sunca. Ni godinama poslije nisam mogao odgonetnuti kako se to dogodilo. Tolika je tama zavladala Vukovarom da smo jedva našli zgradu koju smo tražili", sjeća se Rehak.



Igor Bošnjak
NA NAŠIM LEĐIMA, A NE USTAŠA I PARTIZANA
O tome koliko smo današnjim klincima uspjeli prenijeti sve ono što je Vukovar bio u ratu i razviti im neki osjećaj prema tome, Borković kaže kako priču o ratnom Vukovaru mladi doživljavaju individualno, različito od pojedine sredine, ili od obitelji do obitelji. I u školama je to, kaže, ovisno o ravnatelju i učitelju, nije unificirano i posve postavljeno kako bi trebalo. “Nas ljuti kada nas se uporno gura u zaostale priče iz II. svjetskog rata i podjele partizani - ustaše - domobrani, a zapravo moderna hrvatska država ne počiva na bilo čemu iz tog vremena, nego na ovome ratu i na našim leđima. I moramo svi zajedno već jednom prekinuti te relacije, i reći da je Hrvatska naša tvorevina, tj. djece i unuka partizana, ustaša i domobrana, i kao takva treba živjeti. A ne pod hipotekama, ideološkim ili bilo kakvim drugim podjelama”, izričit je Borković, dodajući da je najžalosnije što je vrlo mali broj tih ljudi sačuvan u sustavu jer su nepravedno ugurani u mirovine oni koji su potentno mogli puno dati cijeloj zajednici.

"NADNARAVNI LJUDI"
”Mi nismo ratovali po šabloni kao ostala vojska. Nismo imali vojnu naobrazbu, ali smo bili drukčiji, svoji. Čim bi napad krenuo na jednom mjestu, svi bismo se tamo prebacili da zaustavimo mogući proboj i to odbijemo. Kada bismo u tome uspjeli, svatko bi se vraćao na svoju stranu. Po tome smo jednostavno bili brži. A i njihova je propaganda od nas učinila nadnaravne ljude kojih su se njihovi vojnici bojali. Događalo se da su cijele jedinice bježale s položaja ostavljajući naoružanje”, priča Rehak, ističući da je teško govoriti u kontekstu tko je gdje napravio više, a tko manje.

MARIJAN: OBRANA VUKOVARA JEDNAKA ČUDU
Vojni povjesničar Davor Marijan kaže da je Bitka za Vukovar sastavni dio obrane RH i da se ona ne može izdvajati iz konteksta - rata JNA i Srbije protiv Hrvatske. “Grad se branio duže nego što je itko računao i u tom smislu se može reći da je obrana Vukovara jednaka čudu. Grad je bio okružen i odsječen. Bio je u najgorem položaju tijekom rata, a donekle sličan položaj imao je Dubrovnik. Od listopada 1991., kada su srpske snage zauzele Marince i Ceriće te napale Nuštar, Vukovar je u okruženju. Vukovaru se pokušavalo pomoći, Hrvatska je radila sve što je mogla da mu se pomogne, često na štetu snaga na drugim bojištima. To neki sudionici ne priznaju i gledaju stanje isključivo u Vukovaru, ne zanima ih što se zbiva u Osijeku i Vinkovcima, a na drugim bojištima da i ne govorim. Obranu Vukovara uz lokalnu pričuvnu brigadu, po strani je li u pitanju 204. ili 124., činila je i bojna 3. brigade ZNG-a. Ne mogu se ignorirati ni Tigrovi, koji su se jako istaknuli u prethodnom dijelu bitke, oko Iloka, Tovarnika, Ilače. Isto se može reći i za bojnu Zrinski, a pomagala je i 109. brigada, do početka listopada. Policijski kontingent je također bio važan, od policajaca iz Vukovara do Varaždina. Značaj Vukovara je u simbolu, branjen je do kraja, do granica izdržljivosti”, smatra Marijan. Kaže kako je prema objavljenim zapovijedima 1. Vojne oblasti i Novosadskog korpusa JNA vidljivo da njima nije bio cilj zauzeti Vukovar, nego proći u dubinu, no potkraj rujna im je propala operacija. Tada je donesena odluka da se ide na osvajanje grada jer je to bio jedini način da naprave kakvo-takvo kompaktno područje u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TREĆA I "BOOSTER" DOZA PROTIV COVID-19

Mobilni timovi cijepit će
u OBŽ-u na licu mjesta

2

POLICIJA EDUCIRA STARIJE OSOBE

Ne vjerujte svakoj priči, ne puštajte nepoznate u kuću

3

U HRVATSKOJ BROJ NOVOZARAŽENIH PREŠAO 3,5 TISUĆE

OBŽ: Umrle dvije osobe, 171 novi slučaj zaraze
VSŽ: 103 pozitivnih, jedna osoba umrla