BOŠNJACI

Jedan od nezaobilaznih turističkih aduta Bošnjaka jest i Šumarski muzej, smješten u središtu sela u zgradi sagrađenoj davne 1869. godine. Sadržajno bogat, pregledan i zanimljiv, jedan je od najljepših muzeja takve vrste u Europi i dragocjenost kojom se mještani Bošnjaka godinama ponose.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuta je inicijativa za osnivanje Šumarskog muzeja, a intenzivno je nastavljena nakon Domovinskog rata, od 2004. godine prikupljanjem predmeta i eksponata te uređenjem prostora u staroj osnovnoj školi površine približno 500 četvornih metara.

Muzej šumarstva otvoren je 2007. godine te prikazuje bližu i dalju povijest šumarstva toga kraja, poglavito spačvanskog bazena, najvećeg cjelovitog kompleksa hrastovih šuma u Hrvatskoj i Europi, nadaleko poznatog prema kvalitetnoj slavonskoj hrastovini. Njezinu golemu važnost za stanovnike toga kraja najbolje je još 1888. opisao šumar i poznati hrvatski književnik Josip Kozarac, koji je u ‘‘Slavonskoj šumi‘‘ napisao: "Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi, s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikad zaboraviti".

U Muzeju je sačuvano i izloženo bogatstvo tradicije organiziranoga šumarstva – izlošci svjedoče o povijesti i razvoju šumarstva – te alati koji pokazuju kako se nekada radilo, a kako se radi danas. Neke od izloženih predmeta Muzeju su darovali mještani Bošnjaka, a najveći dio predmeta dopremljen je iz šumarija na području Uprave šuma Podružnice Vinkovci.

Kroz bogat postav Muzeja brojne posjetitelje i turiste već godinama vodi stručni vodič, diplomirani inženjer šumarstva Antun Leaković. Obilaze ga i učenici, studenti, a posebice je pohvalio suradnju sa Šumarskim fakultetom u Zagrebu i Filozofskim fakultetom u Osijeku. U Noći muzeja posjeti ga i više od tisuću posjetitelja.

- Želja nam je sačuvati od zaborava dio šumarske povijesti, ukazati na jedinstvenu vrijednosti hrasta lužnjaka i prikazati razvoj šumarstva na ovim prostorima - ističe. Podsjeća kako priča o organiziranom šumarstvu počinje prije više od 250 godina, a 1756. Marija Terezija donijela je prvi zakon, takozvana pravila o ponašanju u šumi.

Muzejska je zbirka podijeljena u 13 zasebnih cjelina koje se naslanjaju jedna na drugu, a nastojalo se obuhvatiti radove u šumi, od sadnje sjemena, preko sječe i izrade drvnih sortimenata, izvoza trupaca, pa sve do zaštite šume te biljnih i životinjskih vrsta koje prebivaju na tome području. Izloženi su najrazličitiji alati, goleme sjekire kojima su se rušila stabala i razne pile za obradu drveta. Tu su i stare drvene klompe, klupice, alat za izradu oboraka, drvenih posuda koje su specifičnost Bošnjaka. Ondje se odlično uklopila i umjetnička slika koja opisuje sve radove koji su se tim alatom izvodili u drugoj polovini 19. stoljeća. Prikazane su i sprave za izvlačenje trupaca iz šume – kiriju, razne sanjke i masivna kola, poznata kao parizer, zatim sprave za mjerenje zemlje i šume. Izloženi su i svi pomoćni instrumenti koje su šumari koristili, a postavom su obuhvaćeni i zaštita šuma, vrste kukaca, gljivice, kao i razne vrste drveća, prikazana je struktura drveta kroz rezove. Uvrštena je i etnozbirka šokačke graničarske obitelji, a u posljednjoj su cjelini lovstvo i zaštita prirode. Izloženi su preparirani zec, lisica, jarebica, fazan, kuna, divlja mačka, vuk…

Leaković napominje da se od kirijanja nekada dobro zarađivalo i sve priče o eksploataciji šuma vrtjele su se - oko dukata! Posao u šumi plaćao se i dukatima, koji su bili simbol toga kraja.

- I ovi naši dukati koje današnje djevojke i snaše nose, potječu iz šume. Nije tada bilo "doći će dika s njive, pa će me darivat", nego se govorilo "kad se dika iz kirije vrati, on će mene darivati"! I dika je darivao, i to, bome, u dukatima - zaključio je.