Dosadašnji razvoj situacije pokazuje da smo potpuno isti ili gori i da ne čitamo ništa više, gledajući globalno, nego inače. Odnosno, čitaju oni koji i inače čitaju. Ljude koji ne čitaju nikakav apokaliptični scenarij ne može natjerati na čitanje. (...) Nadam se da će ovaj tehnološki projektirani eskapizam ipak pokrenuti mehanizme otpora i da čovjek neće pristati na samoukinuće, odustajanje od sebe kao, nekad se govorilo, cjelovite osobnosti.

Vaš profesionalan rad spaja više različitih smjerova, no svaki od njih na neki je način povezan s književnošću. Internetske vas tražilice prepoznaju kao pjesnika, esejista, kritičara i izdavača, a poznato nam je da ste i profesor, odnosno predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Kako ti različiti segmenti vaše (profesionalne) osobnosti funkcioniraju pojedinačno, a kako u cjelini?

Nikad, zapravo, nisam svoje različite interese doživljavao odvojeno. Čini mi se da je sve što sam u životu radio bilo, u najširem smislu, na istim frekvencijama: u svemu tome pronalazio sam točke dodira, točke dobrih vibracija, korespondencije, točke razvoja nekih mojih ideja ili, jednostavno, impulse koji su me poticali na „kretanje“ putem s mnogo rukavaca, prilaza i prolaza u koje sam morao zaviriti pa se onda u nekima od njih zadržati dulje ili kraće.

Koja vam je od tih karijera osobno najdraža, ako uopće možete izdvojiti jednu?

Vjerojatno sam na ovo pitanje već djelomice odgovorio u prethodnom odgovoru. U svemu što sam radio pronalazio sam neki svoj prostor, prostor svojega zadovoljstva. To ne znači da nije bilo loših procjena, promašaja, iznevjeravanja. Ne bih rekao razočaranja jer to jednostavno nije moj odnos prema svijetu. U različitim kontekstima funkcioniramo u skladu sa svojim mogućnostima. Ne možemo u svakom trenutku biti jednako dorasli svim situacijama i izazovima. Gotovo sve što sam u životu radio, radio sam zato što sam volio. Drugih sam se stvari klonio koliko je bilo moguće. Ne ide mi nikako s nametnutim stvarima!

Posljednji mjeseci bili su prilično neizvjesni u cijelom svijetu. Globalna pandemija COVID-19 vezala je suvremenu civilizaciju uz domove. Vjerujete li da je nedostatak vanjskih distrakcija potaknuo i neku malu revoluciju čitanja? Čitaju li ljudi danas dovoljno?

Ma, to je također medijska smicalica kao i ona da ćemo nakon ovoga, ako ikada prođe, biti bolji ljudi. Dosadašnji razvoj situacije pokazuje da smo potpuno isti ili gori i da ne čitamo ništa više, gledajući globalno, nego inače. Odnosno, čitaju oni koji i inače čitaju. Ljude koji ne čitaju nikakav apokaliptični scenarij ne može natjerati na čitanje. Štoviše. Mislim da se jedna zlokobna projekcija naše civilizacije temelji upravo na činjenici da se obrazovni sustav, iz kojega se brutalno amputira humanistika, i na planetarnoj razini intenzivno urušava, da je knjiga, bez obzira na to u kojem formatu plasira svoj sadržaj, osobito u malim, provincijalno podaničkim i snishodljivim zemljama (čitaj: politikama!) gotovo posve istisnuta iz kulturnog i obrazovnog standarda i da pred našim očima stasaju naraštaji bez knjige, bez čitanja, bez nužnoga kulturnog standarda i elementarnih obrazovnih koordinata jer iz procesa obrazovanja sve više izostaju književnost, umjetnost općenito, filozofija, sociologija, bitni dijelovi mozaika koji formira osobnost onako kako se ona formirala u većem dijelu civilizacijskoga tijeka. Jedina stvarno živa ideologija danas, ideologija novca, ne treba, ili bar tako misli, ljude koji misle. Ona treba ljude koji funkcioniraju, kiborge, ljude-strojeve, bar dok strojevi potpuno ne preuzmu kontrolu. Nadam se da će taj tehnološki projektirani eskapizam ipak pokrenuti mehanizme otpora i da čovjek neće pristati na samoukinuće, odustajanje od sebe kao, nekad se govorilo, cjelovite osobnosti.

Što ste čitali u mjesecima provedenim u karanteni?

Čitao sam ponajviše tekstove vezane uz dio mojih profesionalnih izbora, onih koji me zaokupljaju kao urednika, ali uspio sam pročitati i nekoliko knjiga suvremene poezije, nekoliko također suvremenih romana, a bila je tu i poprilična hrpica studentskih radova s kolegija Kreativno pisanje i Oblikovanje poetskog teksta.

Prema Vašoj procjeni, kako će se pandemija odraziti na suvremeno književno stvaralaštvo na jednoj strani, a kako na izdavaštvo kao gospodarsku djelatnost na drugoj?

Obrnutim redoslijedom: za izdavaštvo je to definitivno prava katastrofa, s još uvijek nesagledivim posljedicama. Život knjige prati tzv. književni život, sva događanja preko kojih knjiga pronalazi put do potencijalnog čitatelja: promocije, festivali, sajmovi… Sve je to sada jako reducirano i svedeno na simboličku razinu održavanja, mrežna posredovanja koja, a vidjeli smo to i u našem poslu na fakultetima, ne može zamijeniti život. Tek sad vidimo koliko smo lako i olako prihvatili simulakrum teorijski; doslovno preko noći praktični život pretvorio nam se u simulakrum.

Što mislite o sudbini književnih sajmova i promocija u nadolazećim mjesecima?

Neizvjesnost nije poticajna, ne obećava. Našli smo se u sferi dominirajućeg MOŽDA pa se tako održavaju ili se nadaju da će se održavati festivali i sajmovi knjiga onako kako bude moguće, ako bude moguće. Previše je otvorenih pitanja za neki konkretniji odgovor…

Vjerujete li da knjige u digitalnom obliku mogu zamijeniti klasičnu knjigu?

Jednostavno ne mogu pristati na projekciju u kojoj će digitalna knjiga zamijeniti tiskanu. Mislim da je i to jedan eskapistički pristup. Uvjeren sam da u konkretnom slučaju stvari ne smiju biti postavljene u odnos ili-ili, nego i-i. Važnost suživota tiskane i digitalne knjige uvelike nadilazi projekcije IT businessa koji već godinama marketinškom agresijom nameće tezu o kraju tiskane knjiga i prevlasti ePub izdanja. Mislim da je dovoljno zaviriti u prodajne statistike i vidjeti odnose, bez obzira na količinu novca i marketinšku beskrupuloznost IT industrije.

Posljednje dvije godine predajete studentima osječke Akademije za umjetnost i kulturu. Možete li nam reći nešto o kolegijima na kojima radite i kakva su vam iskustva s osječkim studentima?

Nakon skoro tri desetljeća vođenja radionica kreativnog pisanja, na Akademiju sam došao zbog novopokrenutih kolegija iz područja kreativnog pisanja, a s kolegom Tomislavom Levakom držim i kolegije vezane uz javni nastup. Velika je razlika u odnosu na radionice kreativnog pisanja utoliko što su na njima ljudi kojima je pisanje izbor, za razliku od fakulteta na kojima je studentima kreativno pisanje dio studijskog programa što me prije dolaska na Akademiju pomalo zabrinjavalo. No čini mi se da s dobrim dijelom studenata dosta brzo pronalazim neki pozitivan prostor, i za njih i za sebe kreativno poticajan, i da se velika nepoznanica često uspije pretvoriti u zanimljivu i uzbudljivu potragu s iznenađujućim, ali uglavnom i vrlo pozitivnim ishodima.

Na početcima svoje karijere uređivali ste književne rubrike u studentskim, odnosno omladinskim časopisima Polet i Pitanja. Ima li danas poleta u mladim naraštajima kad je u pitanju pisanje za takvu vrstu medija? Postavljaju li mladi sebi i drugima prava pitanja?

Svi smo različiti pa je i o studentima nemoguće govoriti općenito, bez nijansi. Među njima postoje sjajni, zainteresirani, znatiželjni mladi ljudi koji žele iskušati svoje potencijale u svakom prostoru slobode koji im se otvori. Mislim da je to veći dio studenata koji su došli s nekom konkretnom idejom i s nekim očekivanjima na Akademiju. Logično je da ima mnogo i onih drugih koji još uvijek pokušavaju prepoznati vlastite sklonosti i odlučiti jesu li na pravom mjestu. Prema mojem iskustvu mnogi i od tih mladih ljudi znaju postaviti bitna pitanja i biti uporni u potrazi za odgovorom, a to je ohrabrujuće. Inače, kad ste već spomenuli nekadašnje omladinske medije, mislim da bi postojanje takvih prostora danas, tiskanih, virtualnih, elektroničkih (radio i TV) bilo iznimno važno upravo za studente AUK-a.