Knjiga "Moja Aljaska" (Znanje, 2020.) Kristin Hannah je par exellence antiratni roman. To je potresna priča o razarajućim posljedicama rata na psihu ljudi, koji su prije odlaska u rat bili posvema normalni, obični ljudi. Roman je tužna priča o obitelji Ernta Allbrighta, ratnog zarobljenika, koji se poslije povratka iz Vijetnamskog rata, rata koji ga je kao čovjeka potpuno promijenio, više ne snalazi u "normalnome" svijetu: "Rat i zarobljeništvo slomili su nešto u njemu. To je kao da su slomili kralježnicu, rekla je mama, i ako je čovjek ranjen, ne voliš ga zato manje. Postaneš jača tako da se on može osloniti na tebe. On me treba. Nas treba" (str. 7).

Doduše, on iskreno želi biti onaj "stari", prijeratni Ernt, koji iskreno voli svoju obitelj, svoju ženu Coru i kćer Leni. Ali on tu svoju namjeru više nije u stanju ostvariti. Rat ga je totalno promijenio, postao je drugi čovjek, koji nikako ne uspijeva prilagoditi se životu u miru. Postao je konfliktan čovjek, koji (o)lako ulazi u nepotrebne sukobe, zbog kojih često ostaje bez posla, bez sredstava za život, neprestano je u dugovima, a svoju neprilagođenost pokušava rješavati neprestanom promjenom mjesta stanovanja… Naravno, ovakvo histerično ponašanje i te kako djeluje na obiteljske odnose. Zapravo odnosi unutar obitelji postaju toksični jer nitko u takvim okolnostima ne može biti sretan, ni supruga Cora, ni kćer Leni. Ali, unatoč toj toksičnosti, postoji i ona druga dimenzija, sjećanje na bolju i sretniju prošlost, na ludu i zaljubljenu mladost, na život prije Vijetnama, prije nesreće…

To je i priča o "djeci cvijeća", o novom senzibilitetu, o svijetu u kojemu je Cora djevojka iz "bolje kuće" zbog mladenačke ljubavi bila spremna žrtvovati sve, svoju mladost, karijeru… To je vrijeme kada se živi u ritmu rock-glazbe, kada su se mladi ljudi ponašali krajnje otkvačeno, kada su bili spremni na svakojake eksperimente… I onda je, u ovoj obitelji, odlazak u Vijetnam sve prekinuo. Iz Vijetnama se vratio jedan posvema drugi čovjek, koji se više jednostavno ne uspijeva uklopiti u "normalnost". Stoga je njegova odluka da se presele na Aljasku, da se suoče sa svijetom o kojemu ne znaju apsolutno ništa, posvema logična posljedica njegove psihičke nesređenosti, pomućenog uma. I žena i kćer, bez suvišnih pitanja, slijede njegovu viziju "novog života", koji bi trebao biti bolji i sretniji od onog u "pravoj" Americi. No pokazuje se da dolazak u Aljasku ne znači i rješenje svih njihovih problema. Sama promjena mjesta/prostora ne znači da će se Ernt preko noći promijeniti. Klima na Aljasci, duge i tamne zime, djeluju razarajuće na mentalno zdravlje Ernta. Moglo bi se reći da on, iz dana u dan, postaje sve gori čovjek. Bez obzira na činjenicu što ih je zajednica u tom malom mjestu na Aljasci, "bogu iza nogu", sjajno prihvatila, što im na sve moguće načine pomaže, korisnim životnim savjetima, materijalno, moralno…

Nesporazumi unutar obitelji postaju sve dublji, sve ih je teže razumjeti. Javljaju se i osjećaji patološke ljubomore, mržnje… Posebice teško taj obiteljski rasap doživljava Leni, koja tada ima trinaest godina. Kako polako raste, tako postaje zrelija, i sve joj je manje jasnije ponašanje njezine majke, koja spremno podnosi sve hirove svoga supruga. I one psihičke, ali i one fizičke. Sve se to događa sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Kristin Hannah svojim diskretnim intervencijama, unošenjem "vijesti iz svijeta" u temeljnu priču romana, vješto ocrtava i širi društveno-politički okvir unutar kojeg se sve to zbiva. Ta "vanjska" zbivanja, tamo negdje daleko, na ovaj ili onaj način, i te kako utječu na sadržaj ove tužne, a ujedno i plemenite priče.

Danas je posvema jasno da je Ernt sve vrijeme trpio posljedice PTSP sindroma. Danas je, isto tako, jasno da se u onim vremenima, 70-im godinama prošloga stoljeća, ni društvo, ni medicina nisu znali na pravi način nositi se s tim problemom, nisu imali adekvatne odgovore na takva iznimna stanja ljudske psihe. U tom smislu u ovome se romanu samo reciklira ona priča, koju smo već gledali u odličnom filmu "Rođen 4. srpnja", u kojemu je Tom Cruise maestralno odigrao ulogu Rona Kovica, povratnika iz Vijetnamskog rata, čovjeka u kolicima, ratnog invalida, koji se jednako kao i Ernt nikako ne uspijeva uklopiti u život poslije rata. Svjesni smo da te priče moraju biti tragične, jer neke traume jednostavno nije moguće "preraditi", nije ih moguće učiniti ljepšim nego što jesu.

Stoga bi bilo poželjno ovaj roman pročitati jer se i velik broj građana Hrvatske poslije Domovinskog rata suočio sa sličnim problemom. Vrlo često smo nepravedni prema tim ljudima. Iz pozicije građanskog komoditeta skloni smo (pre)brzo suditi, s nepodnošljivom lakoćom donosimo pogrešne sudove… Ovaj roman može djelovati i katarzično. Ova priča u mnogim svojim dijelovima je i terapeutski priručnik, koji nam daje odgovore kako se u određenim situacijama treba postaviti.

I da se razumijemo, priča je opora i izaziva mučninu, ali ispričana je iskreno i s puno razumijevanja za sve njezine aktere. Isto tako, zanimljivi su i portreti nekih sporednih likova u ovoj priči. Ti meandri predstavljaju sjajan začin temeljnoj priči o najljepšim ljudskim emocijama kao što su ljubav, plemenitost, dobrota... koje se vrlo lako mogu transformirati u svoje suprotnosti. I, da, to je i priča o neopisivim ljepotama, čarima prirode, o čarobnoj Aljasci, koju biste poslije čitanja ovog romana svakako željeli posjetiti. Vjerujem da je danas odnos prema turistima puno bolji nego što je to bilo prije pedesetak godina!