Regija
POSLJEDNJI MOHIKANCI S PUSTARE JASENOVAC

Zbog straha od visokih režija odbijaju novi stan
Objavljeno 1. kolovoza, 2020.
Zorka Pandurović i suprug ne žele iz sobice i kuhinje u poluruševnoj zgradi

Još prije deset godina pojavila je priča o gradnji zgrade u Kneževim Vinogradima s namjenom zbrinjavanju stanovnika dviju pustara na području općine Kneževi Vinogradi - Jasenovca i Sokolovca. Tada je na smještaj u novoj zgradi pristalo 25 pustaraša. Nedugo nakon provedene ankete počele su predradnje vezane uz gradnju zgrade koja je počela nicati u rujnu 2016. godine. I prije početka radova broj za selidbu zainteresiranih pustaraša smanjivao se. Dio ih je i preminuo, dio se odselio, a dijelu je dozlogrdilo čekanje. S gradnjom zgrade nije teklo sve glatko. Izvođač radova završio je u stečaju, morao je biti raspisan novi natječaj… Nakon niza godina, krajem lipnja ove godine devetero je stanara dobilo ključeve novih stanova. Nekoliko stanara odmah se preselilo u novu zgradu, no ima ih koji još uvijek čekaju ‘‘pravi trenutak‘‘. Sokolovac je tako ostao pust, a u Jasenovcu je još četvero stanovnika, među kojima su i Zorka Pandurović i njezin suprug Antun Vuk. Zorku smo zatekli u hladu stoljetnog drveća, ispod kojeg se skrivala od nesnosne vrućine.

- Odlučili smo ostati u Jasenovcu. Ponudili su nam stan u novoj zgradi u Kneževim Vinogradima, ali ponudu smo odbili - priča ova 70-godišnjakinja, koja je u Jasenovac došla 80-ih godina prošlog stoljeća iz Bosne. Radila je nekada na Belju, na obližnjoj farmi, ali je zatvaranjem farme ostala bez posla. Kaže kako ona i suprug žive od socijalne pomoći, odnosno s nešto manje od tisuću kuna. Upravo financije osnovni su razlog njihova ostanka na pustari.


- Od tog novca ne bismo mogli plaćati režije u novom stanu. Osim toga, tamo ne možemo držati svinje i piliće, pa čak ni psa. A nema ni vrta. Od čega onda da živimo? - pita se. Ponuđen im je jednosoban stan, sasvim dovoljan za njih dvoje, ali Zorka se pribojava drukčijeg načina života. Sobicu i kuhinju u poluruševnom objektu u Jasenovcu jednostavno ne želi napustiti. Bez obzira na to što tamo nema "gradske" vode i ostalih pogodnosti bez kojih je danas većini život nezamisliv.

U nekada lijepoj pustari zatekli smo još Ljubicu Vučičević i Anu Lončar. Još uvijek žive u trošnim pustaraškim objektima, ali su prihvatile ključeve novih stanova u koje će se uskoro preseliti. Obje su umirovljene udovice, naviknule na život na pustari.

- Ostale smo među zadnjima. U Jasenovac sam došla 1965. godine iz jednog sela pokraj Dervente, i počela sam raditi u sezoni. Našla sam momka, isto Bosanca, i udala se. Umro je prije godinu dana. Otišla sam po ključeve, ali zbog problema s očima, novi stan nisam niti vidjela. Ne znam kako ću se snaći - priča 80-godišnja Ljubica.

Pet godina mlađa Ana, nešto vitalnija od Ljubice, prisjeća se znatno življeg Jasenovca nego što je sada. I ona je u Baranju stigla iz Bosne, iz Modriče, u Jasenovcu se udala i pokopala supruga.

- Nekada je ovdje bilo ljudi, bila je trgovina, bilo je zabave. A sada… - priča sa sjetom, dodajući kako se nada da će se nekako priviknuti na novi način života. Obje se pribojavaju faze prilagodbe, tim više što će u četiri zida biti drukčije živjeti nego na pustari. Što će biti s njihovim stanovima u Jasenovcu, ne znaju. Čule su da će biti srušeni, ali u to nisu sigurne. Sudeći prema njihovom izgledu, rušenje će, čini se, biti konačna solucija.

Sokolovac će tako, poput dijela nekadašnjih baranjskih pustara, ostati samo uspomena, a posljednji jasenovački Mohikanci, pak, odupirat će se dok budu mogli. Nakon toga i od Jasenovca će ostati samo sjećanja. Tamošnju farmu, doduše, navodno je kupio jedan privatnik, a iz pustare ne bi otišao ni stanar ljubičaste kućice na ulazu u Jasenovac iz smjera Kneževih Vinograda, koji nije bio pričljiv kao tri njegove sumještanke, pa se čini da će djelić pustaraškog načina života još neko vrijeme opstati.
Ivica Getto

U Baranji još postoji nekoliko pustara. Mirkovac je urbaniziran, a drže se još Širine, Kozjak, Zeleno Polje...
Najčitanije iz rubrike