Zaista se ovih dana postavlja ključno pitanje, hoćemo li za budućnost naših generacija dogovoreni raspoloživi financijski aranžman od 22 milijarde eura iskoristiti na najbolji mogući način i o čemu će ovisiti njegova apsorpcija i učinkovitost? Kako sam već nekoliko puta naglašavao, u ovim nam je izazovnim vremenima više nego ikada do sada potrebna sposobnost, agilnost, odgovornost i inovativnost Vlade, kako bismo za ta sredstva stvorili sadržaj i investirali ih (namjeno naglašavam investirali umjesto potrošili) na najbolji mogući način - kaže doc. dr. sc. Ernest Vlačić te dodaje:

- Ona se ukazuju prvenstveno kao par excellance blagoslov, ali ujedno mogu predstavljati i prokletstvo ako se prema njima ne budemo odnosili u duhu mudrog gospodara. Ponajprije zato što nas neusmjereno i naivno korištenje (čitaj rasipanje) tih sredstava može uvesti u novu eru kastorskog neokolonijalnog življenja. Na taj način nećemo zasigurno razviti kulturu predatorskog globalnog djelovanja male otporne nacije (tipa Izraela), već ćemo stvoriti novu kliku majstora distribucije javnog novca i njihovih uspavanih oportunističkih korisnika u okviru letargičnog i dalje zaostajućeg gospodarstva.


Učinkovitost iskorištenja raspoloživih sredstava ovisit će na prvom mjestu o apsorpcijskom kapacitetu našeg nacionalnog gospodarskog ekosustava i pri tome ne mislim na sposobnost apsorpcije samo institucionalnog okvira, već i na apsorpcijski kapacitet gospodarskog miljea koji će taj institucionalni okvir morati dodatno svojim instrumentima poticati prema održivom investiranju.


Na prvom mjestu ističem ključnu ulogu novoizabrane vlade, koja u tzv. operativnom middlewareu mora imati dužnosnike ponajprije prema kriterijima kompetencija, znanja i sposobnosti. Ministri su već postavljeni, no državni tajnici kao lideri u svojem području djelovanja moraju biti "kapitalci", tj. kreativci i "buldožeri" situacije. Ako se to ne ostvari, prema onoj narodnoj, bit će "džabe smo krečili" i neće nam se pozicija ni na jednoj ljestvici nacionalne konkurentnosti u sljedećih 10 godina podići ni za jedno mjesto, naprotiv, i dalje ćemo tonuti! Ukratko, Vlada je na čelu s premijerom u jedinstvenoj prilici da ovih dana u cilju dobrobiti i prosperiteta ove nacije i njezinih budućih generacija "dublje zaore".



U čemu se to ogleda konkretno, kako razviti i dugoročno osigurati apsorpcijski kapacitet kako institucionalnog okvira tako i korisnika, ponajprije gospodarstvenika?


- Prije svega će institucije u ideaciji programa morati što prije uključiti sve dionike u procesu, posebno gospodarske subjekte i njihove asocijacije. Zatim interaktivno s njima komunicirati kako bi se prepoznale potrebe, ali i generirale ideje, osmislili i oblikovali programi i strateški projekti koji će se financirati tim sredstvima. Strateško planiranje ne smije se svoditi na puko strateško administriranje per se. Konačno, morat će se donositi brze i usudne odluke od kojih će neke morati biti drukčije, tj. usudnije i out of box principa.


Vrlo je važno da u tom procesu kreatori i pregovarači programa investiranja sredstava u pregovorima s Europskom komisijom zastupaju, promoviraju te argumentirano brane nacionalne interese temeljene na specifičnostima hrvatskog prostora i da oblikuju programe i uvjete koji nama odgovaraju u smislu njihove prikladnosti za naš ekosustav. To posebno naglašavam jer smo nerijetko u pripremi i provedbi plasmana prethodnih kohezijskih sredstava bili žrtve vlastitog kastorskog odnosa s administracijom EK-a. Na taj smo način konceptualizirali i lansirali supersložene programe kako za prijavu tako i za provedbu na svim razinama, od infrastrukturnih pa sve do projekata istraživanja razvoja i inovacija. Nažalost, prvenstveno poradi povijesnog nasljeđa originalne EU procedure korištenja tih kolokvijalno nazvanih EU novaca su se na "našoj strani" dodatno "nadograđivale" i time komplicirale. Razlog je prozaičan i općepoznat, a to je da je hrvatski gospodarstvenik, ili drugi korisnik, prije svega percipiran kao nepošten i "lopov", a onda treba dokazati svoje poštenje u namjenskom trošenju novca preko nesnosnih birokratskih procedura. To se mora promijeniti! Ali na tome moramo svi raditi zajedno, i to ne samo institucionalni okvir koji treba gradualno smanjivati, već se i gospodarstvenici i drugi korisnici prema tim sredstvima trebaju i moraju puno odgovornije ponašati. Ništa neće biti moguće bez postojanja konzistentne metodologije mjerenja učinka investiranog novca, što je nedostajalo u prethodnom razdoblju. Iako su programi bili provođeni, nije postojao proces evaluacije učinjenog i nisu se mogle donositi odluke koje bi eliminirale manjkavosti provedenih programa.


Kakva je zapravo procedura za dobivanje tog EU novca?


- Ono što je alocirano RH, u takozvanoj nacionalnoj omotnici, jest nešto više od 12,6 milijardi kroz sedmogodišnji proračun u smislu financiranja Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) u okviru kohezijskog procesa, što iznosi značajno više od nedavno spekuliranih 7 - 10. Na to treba nadodati 9,4 milijarde kroz instrumente Iduće generacije (Next generation EU), pri čemu će u obliku nepovratnih sredstava Hrvatskoj biti na raspolaganju 5,9 milijardi eura, dok bi 2,35 milijardi bilo u obliku zajmova, te 1,15 milijardi ide kroz razne programe iz Fonda za oporavak i otpornost.


Trenutno važeća procedura za ostvarenje planirane kohezijske financijske omotnice (7 - 10 milijardi eura) popularno nazvane 2021-2027(8) je složena, ali relativno jasna i pretpostavljam da se ona neće značajno mijenjati, osim što je sada dodatno podebljana na 12,6 milijardi eura. U tom su smislu ulaganja EU-a u razdoblju od 2021. do 2027. nominalno usmjerena na pet glavnih ciljeva, pametniju Europu, zeleniju Europu bez ugljika, povezaniju Europu, socijalniju Europu i Europu bližu građanima. No ono što je važno istaknuti je da se otprilike jedna trećina tih sredstava planira investirati u segment istraživanja, razvoja i inovacija u gospodarstvu, što je već ranije ulijevalo određenu dozu optimizma.


Što se tiče programa "Iduće generacije", i on će zasigurno tematski biti usklađen s navedenih pet ciljeva, no u isto će vrijeme imati potrebu odgovarati najnovijim izazovima koje nam COVID-19 kriza nameće. U tom je smislu iznimno važno agilno stvoriti kvalitetne programe i strateške projekte investiranja raspoloživih sredstava kako bi se ublažio impakt krize i omogućio održivi restart hrvatskog gospodarstva. Nažalost, nedavna situacija izazvana najavama odlaska Megglea, BAT-a i SAIPEM-a iz Hrvatske, koji predstavljaju toliko zazivane proizvodne i razvojne subjekte, dodatno komplicira tu situaciju i treba naći načina kako anticipirati i takvim se neželjenim procesima aktivno odupirati.


Predsjednik EIB-ova ureda u Hrvatskoj upozorio je kako "novac bez reformi sam po sebi neće biti dostatan"... Vaš komentar?


- Predsjednik EIB-ova ureda Kovačev potpuno je u pravu kada to navodi i pri tome ističe poreznu reformu i reformu javne uprave i pravosudnog sustava kao ključne zahvate u smislu pospješivanja jačanja hrvatske ekonomije, prvenstveno u kontekstu poticanja investiranja od strane domaćih i inozemnih ulagača. I potpuno sam suglasan s njim kad navodi da se radi o bolnim reformama koje moraju ući u stečena prava i koje se najmudrije i najpraktičnije rade u prvoj godini mandata, ovaj put ne čekajući lokalne izbore za odlučnije poteze.


Tim reformama treba obavezno pridodati i krovnu paradigmatsku reformu razvoja hrvatskog gospodarstva, tj. odmak od onoga što je dugi niz godina predstavljalo vodeći pristup nametnut od strane uvoznog i trgovačkog lobija. Šokantno, ali istinito, LIDER-ova analiza tvrtki osnovanih u prvoj hrvatskoj godini kapitalizma 1990. i samostalnosti ilustrira odnos hrvatske države prema gospodarstvu u posljednjih trideset godina. Rezultati su porazni i krajnje nepoželjni, doznajemo da se čak devet od deset najvećih bavi trgovinom i distribucijom! Kada tome pridodamo turizam, koji je izuzetno važan za hrvatsku ekonomiju, ali ujedno otupljuje oštricu inovativnog djelovanja i vodi nas u rentijersku ekonomiju, svjedočimo krajnje nepovoljnoj topologiji hrvatskog gospodarskog ekosustava.


Stoga kad je u pitanju industrijska transformacija i tranzicija nacionalnog gospodarstva u ovoj poodmakloj eri 4. industrijske i 5. društvene revolucije, ono se pod hitno i dodatno katalizirano ovom COVID-19 krizom mora institucionalno usmjeravati i poticati prema razvoju industrija više dodane vrijednosti. Djelovanje mora biti usmjereno na ubrzanu primjenu Industrije 4.0+ s ključnim tehnologijama umjetne inteligencije, a sve u cilju razvoja i jačanja nacionalnih industrijskih segmenata. Prije svega razvoju prerađivačke i procesne industrije, moderne poljoprivrede 4.0+, primjeni zelenih ekoloških tehnologija, poticanju ulaganja u moderne tehnologije u zdravstvu te, konačno, u zeleno-plavom transportu. Takav pristup zagovaram i kao znanstvenik, gospodarstvenik, ali ujedno i kao aktivni sudionik djelovanja Nacionalnog inovacijskog (eko)sustava u ulozi predsjednika TIV-a Energetike i održivog okoliša. U tom smo procesu prvi put od samostalnosti uspostavili zakonom propisanu ujednačenu metodologiju i intervencijsku logiku između akata strateškog planiranja (od dugoročnih do kratkoročnih i provedbenih), te prvi put koristimo indikatore iz biblioteke pokazatelja.


Kako bismo dodatno osnažili nacionalno djelovanje, s think tankom istomišljenika zagovaram i predlažem jedinstven kontekst nove nacionalne industrijske paradigme, tj. uspostavu sveobuhvatnog nacionalnog krovnog modela naziva Smart Industry Croatia (SIC), koji mora osigurati ključne pretpostavke kako bi Hrvatska vlastitim znanjem, invencijama i inovacijama postala i znanjem pokretano gospodarstvo. Smart Industry Croatia će se krojiti prema specifičnostima gospodarskog ekosustava RH u kombinaciji s najboljim praksama najrazvijenijih ekonomija EU-a, a to su Nizozemska i Švedska. Takav pristup stvara pretpostavke i vodi nas prema petoj industrijskoj revoluciji koja će imati kao vodilju civilizacijsku transformaciju prema inkluzivnijem, zelenijem i društveno naprednijem čovječanstvu.



Dobili smo novu vladu, premijer je najavio hitno donošenje nacionalnog programa i plana oporavka: nove mjere, porezna rasterećenja (ukida se i porez na promet nekretnina), smanjenje PDV-a, nastavak reformi... Ovo su neki od prioriteta, no što još učiniti da bi se efikasno mogla iskoristiti sredstva EU pomoći, što s malim poduzetništvom, primjerice?


- Vrlo je važno investirati novac u programe i strateške projekte koji omogućavaju kontinuirani i održivi rast i ubrzano se odmicati od dugo prakticirane strategije ulaganja u "pustinjske katedrale". Pri čemu se prvenstveno referiram na dominantna dosadašnja ulaganja u temeljnu infrastrukturu, zidove, beton i slično, jer je to, naravno, dosad predstavljao najvidljiviji i oportunistički modus investiranja.


Dobar se dio tog novca mora usmjeriti prema tržišnoj globalizaciji i internacionalizaciji hrvatskih poduzeća, posebno malog i srednjeg poduzetništva, u cilju njihova lakšeg izlaska na globalno tržište. Financijski je najteže firmama iznijeti proizvod na globalno tržište, i to je česti trenutak kada poduzeće doživi tzv. tržišni neuspjeh, eng. market failure, koji kod razvijenijih zemalja instrumenti potpore javnog sektora obično premošćuju. Dodatno, kako bismo to pospješili, smjesta treba raditi na jačanju gospodarske diplomacije koja de facto mora djelovati ponajprije kao produžena ruka nacionalnog gospodarstva.

Jednako je tako važno imati viziju i agilnost komplementiranja raspoložive financijske omotnice s ostalim raspoloživim instrumentima investiranja, posebno na razini EU-a, što stvara jedinstvenu nacionalnu investicijsku moć koju treba moći i znati operacionalizirati. U tom smislu od prvog trenutka treba interaktivno surađivati s EIB-om, EBRD-om, HBOR-om, privatnim investitorima, ali i dalje ne zanemarivati Svjetsku banku i MMF. S ovim posljednjima treba uspostaviti drukčiji odnos i financirati programe koji su isključivo od šireg nacionalnog interesa. (D.J.) n


(Doc. dr. sc. Ernest Vlačić, MBA, sveučilišni je docent i veleučilišni profesor, suosnivač i direktor razvojno-istraživačke organizacije Novamina - Centar inovativnih tehnologija, predsjednik nacionalnog Tematskog inovacijskog vijeća za energetiku i održivi okoliš, član Nacionalnog inovacijskog vijeća te radne skupine za izradu Nacionalne razvojne strategije 2030. Njegov je znanstveno-istraživački i nastavni rad, među ostalim, fokusiran na područja strategijskog i inovacijskog menadžmenta te inovacijskih i industrijskih politika. Pozvan je predavač na većem broju znanstveno-stručnih skupova i gostujući predavač na domaćim i stranim visokim učilištima te obnašatelj dužnosti na upravljačkim funkcijama visokih učilišta)