Dvorište je Prehrambeno-tehnološkog fakulteta tijekom 20 proteklih ljeta bezbroj puta bilo pozornicom za najrazličitije ambijentalne izvedbe. Slavonci će imati prigodu ocijeniti kako je Draženu Ferenčini poslužilo kao poligon za Čehovljev Višnjik. Premijera je 6. srpnja, u 21 sat.

Vjerujem da se ovakvom iskustvu režiranja i rada na predstavi niste "nadali" ni u najluđem scenariju/dramaturgiji? Jeste li nešto naučili iz ovoga?


- Samim tim što je Višnjik prva predstava koju sam radio nakon što se je pojavilo ovo koronaludilo, ona će zasigurno imati posebno mjesto u mojoj redateljskoj biografiji, ali i sjećanju svih nas koji smo ju stvarali. No predstave se ne rade uvijek u laboratorijski idealnim uvjetima, u procesu stvaranja često nailazite na razne prepreke: tehničke, financijske, ljudske... U opisu posla nam je da to prebrodimo kako god znamo i predstavu dovedemo pred gledatelja. Tako i sada, nakon 20-ak proba virtualno našli smo se u Osijeku i, pomno se pridržavajući uputa Stožera, napravili predstavu do kraja. Iz ove situacije dobio sam još jednu potvrdu da je kazalište izuzetno spretno i fleksibilno. Svašta je već preživjelo pa će i ovaj virus.

Zašto Višnjik, znamo - najdraži komad najdražeg pisca, no zašto koprodukcija? Kako će funkcionirati izvedbe? Koprodukcije u načelu kazališta (ne) pozdravljaju: u početku prepolove troškove, no u konačnici je to križaljka kombiniranja slobodnih termina, udaljeni gradovi. Sve je "pogurao" nesretni potres.


- "Traži se da junak i junakinja budu scenski efektni. Ali u životu se ljudi ne ubijaju, ne vješaju, ne izjavljuju ljubav svakog trenutka. I ne govore neprestano patetične stvari. Oni jedu, piju, vuku se, govore gluposti. Treba napisati takav komad u kojem bi ljudi dolazili, odlazili, ručali, pričali o vremenu, kartali se..." Tako je pisao Čehov 90-ih 19. stoljeća osjećajući senzibilitet vremena umornog od velikih i važnih tema, ali i nesigurnost pred onim što dolazi. Više je nego vidljivo kako sudbine lica Višnjika određuje povijesni trenutak velike društvene promjene. Uznemiruje najava drukčijeg nekog svijeta i života, strah od onoga što dolazi. Naše konzumerističko vrijeme uzdrmano i prizemljeno koronavirusom prepoznalo je, nakratko, neku mogućnost preobrazbe u bolje društvo. Eto, čekamo to bolje društvo. Nije slučajno što čekajući u tim prijelomnim vremena, pa tako i sada, zazivamo Čehova da nas podsjeti koliko smo ranjivi, nerealizirani i, poput njegovih dramskih likova, samodopadno zaljubljeni u svoju izgubljenost. Već duže vrijeme postoji okvirni dogovor između intendantice HNK-a Osijek Dražene Vrselje i mene o suradnji naših kazališta. Planirano je bilo da početkom sljedeće godine radimo Višnjik, ali kako se nedavno u Zagrebu dogodio onaj nesretni potres, sve smo malo ubrzali. GDK Gavella trenutačno, zbog statusa zgrade, nema gdje igrati predstave pa sam predložio da, ako je moguće, Višnjik premijerno izvedemo u sklopu Osječkog ljeta kulture. Sve je dogovoreno u vrlo kratkom roku i zahvalan sam HNK-u Osijek i OLJK-u što su nam omogućili da Gavella i dalje radi, izvan matične scene. Nakon premijere na OLJK-u predstava će imati početkom sljedeće sezone premijeru u Zagrebu, a nakon toga i na sceni HNK-a Osijek te će se igrati u redovitom repertoaru obaju teatara. Što se tiče troškova, kad se sve racionalno i produkcijski dobro isplanira, što smo, mislim, napravili, tih 300 km udaljenosti između koproducenata ne mora nužno biti veći trošak od zarade koju ste ostvarili na početku.

Je li bilo teško podjelu napraviti da su svi sretni i zadovoljni? Niste bili pristrani?


- Imao sam apsolutnu slobodu u biranju podjele, ali mi nije bilo lako. Gavella i HNK Osijek imaju u svojim ansamblima dovoljno kvalitetnih glumaca za još najmanje dvije odlične podjele Višnjika. No svi smo u kazalištu naviknuli na to da nikada ne možete angažirati sve, niti svi mogu biti sretni i zadovoljni. Uvijek postoji i sljedeća prilika. Da nisam bio pristran prema svom matičnom kazalištu, vidi se već iz toga što je u predstavi više osječkih glumaca.

Jesi li Slavonci i Zagrepčani "kliknuli"?


- Zanemarimo li koronu, kod proba na otvorenom uvijek postoji problem lošeg vremena, no, srećom, imali smo i alternativni prostor, scenu HNK-a, pa nije bilo gubljenja termina i sve je išlo prema planu. Atmosfera na probama je izuzetno pozitivna i kreativna, ali u to nisam ni sumnjao. Radi se ne samo o odličnim glumcima nego i o divnim osobama i "kliknuli" su jako brzo. Uostalom, to i jest jedna od pozitivnih strana koprodukcije, dogodi se neki kreativni propuh i glumci u takvim suradnjama ulažu još više truda i angažmana.

Kakav nam Višnjik pripremate? Hoće li dobiti novo ruho?


- Kod bilo koje Čehovljeve drame, pa tako i Višnjika, najmanje je važno pitanje ruha ili forme. Bez obzira na to jesu li njegovi likovi u trapericama ili u fraku, ako suvremeni gledatelj u tim licima ne prepozna i svoje probleme, znači da je nešto pošlo po krivu. Vjerujem da smo uspjeli u nakani da "istinu" našeg vremena prepoznamo i kod Čehova. Svi mi i danas, poput njegovih junaka, zazivamo promjene, ali ih se i pribojavamo jer bi možda mogle ugroziti razne oblike komocije na koju smo se naviknuli.

U Osijeku i Slavoniji na iznimnom ste glasu, vjerujem da se od vas mnogo očekuje.


- Drago mi je ako je tako, ali ne osjećam neku vrstu pritiska i velikog očekivanja. Činjenica je da sam u Osijeku, Virovitici i Vinkovcima napravio neke od svojih najdražih, pa i najnagrađivanijih, predstava, ali to nije nikakvo jamstvo velikog budućeg rezultata. Ionako sa svakom novom predstavom sve počinjete ispočetka. Nema recepta za uspješnu predstavu. Što bi rekao Arsen: Opet učim jesti, hodati...

Osijek ima Akademiju. Jeste li u lovu na talente, kao pomladak Gavelli?


- Svaki ravnatelj kazališta, koliko god može, prati mlade naraštaje glumaca pa tako i ja. U Gavelli su glumci podrijetlom iz Slavonije ostavili velik trag, trenutačno ih je nekoliko u ansamblu, pa i u Višnjiku, pa ne će biti čudo ako netko od studenata osječke Akademije ili slavonskih glumaca završi kod nas.

Ravnatelji nemaju mnogo vremena za režiju. Osijek je, znači, povlašten?


- Da, ravnateljski posao, kao i redateljski, uzima puno vremena. Zbog ovih nesretnih okolnosti s potresom i statusa zgrade trenutačno ne smijem ući u svoj ured, a ni publika ne može do nas. Većinu ravnateljskog posla trenutačno obavljam od kuće, mobitelom i mejlom, pa se pojavila prilika i više vremena za rad na Višnjiku.

Kako ste proživjeli karantenu i potres?



- Još uvijek proživljavamo. Ne iznenađuje što se na globalnoj razini vode rasprave o posljedicama pandemije na kulturni i kreativni sektor, posebno o raznim akcijama i načinima potpore kulturi, ali i o promjenama koje će se dogoditi u postkorona svijetu. Pitanje je koliko će dugo zbog ekonomske iscrpljenosti društva kazalištu trebati da stane na noge, a znamo da se prvo uvijek štedi na kulturi. Zbog smanjenja broja gledatelja na izvedbama najteže će biti nezavisnim kazalištima. No kako je posljednjih godina udjel vlastita prihoda najvažnija stavka kazališnih institucija, ništa lakše ne će biti ni nama. Dodatna potpora kulturi i kazalištu bit će nužna. Kao da problemi s pandemijom nisu bili dovoljni, poslovanje Gavelle dodatno je otežao potres, no, iako trenutačno ne možemo igrati predstave u svojoj dvorani, nastavljamo produkcijske planove i aktivnosti. Uz Višnjik, početkom proljeća započeli smo probe na još jednoj koprodukcijskoj predstavi, ovaj put u suradnji s HNK-om Split, praizvedbi teksta Elvisa Bošnjaka Usidrene u režiji Anastasije Jankovske. Predstava je trebala biti izvedena na Splitskom ljetu, no zbog situacije s koronom premijera će ipak biti u nadolazećoj sezoni. Dok mi radimo u Osijeku, Gavella sudjeluje i kao ovogodišnji partner Festivala Miroslav Krleža. U atriju Leksikografskog zavoda bit će izvedba Djetinjstva u Agramu prema zamisli i režiji Senke Bulić i Ane Prolić. U tijeku je i rad na dva nešto "alternativnija" projekta, koji se ne moraju nužno izvoditi na kazališnoj sceni - Sanjam(o)predstavu, gdje, pod autorskim vodstvom Filipa Šovagovića, glumice i glumci našeg ansambla snimaju seriju prizora inspiriranih životom u vrijeme korone, koji se prikazuju u sklopu Gavelline daleKOVIDnice, a u rujnu bi se trebala dogoditi i izvedba uživo. U razvoju je i projekt nastao prema ideji Enesa Vejzovića, radnog naslova Sedam soba za jednog gledatelja, osmišljen kao kazalište za jednog gledatelja koji fizički obilazi sedam "stanica" (soba), gdje susreće izvođače. Bez obzira na to što još uvijek ne možemo na našu scenu, Gavella je itekako aktivna.