ANA KRMEK, NASTAVNICA

Kuhinja mi sada služi kao učionica i kao vrtić

 

Ana Krmek srednjoškolska je profesorica (koja sada radi od kuće) te majka dvoje mališana vrtićke dobi koji su trenutno također stalno kod kuće. S obzirom na to da joj suprug svaki dan ide na posao, njezin je dan izazovna kombinacija s kojom se mnogi roditelji mogu poistovjetiti, jer njezine su poslovne obveze zahtjevne i zahtijevaju koncentraciju. No tu su i djeca, uz koju je ponekada jako teško koncentrirati se. Uz to valja se brinuti o kući, dezinfekciji, kućnom ljubimcu...

"Dan mi počinje rano i radno. Želim znati što se događa, sve nas zabrinjava aktualna situacija, pa čim otvorim oči, gledam vijesti, čitam internetske stranice preko mobitela, uz šalicu kave. Potom provjeravam ima li u virtualnoj učionici poruka, odgovaram na njih, provjeravam je li sve spremno za taj nastavni dan. Taman to uspijem kada se probude djeca. Mali su još, treba im pomoći oko svega. Slijedi odijevanje, doručak, pokušaji da njih zabavim. Onda sredim sebe i počinje moj radni dan. Pišem zadatke za nastavu ili pregledavam zadaće učenika. Paralelno nadgledam djecu ako suprug radi prijepodne“, kaže Ana, kojoj je zbog brojnih obveza u izolaciji sve samo ne dosadno.

Kada završi svoje prijepodnevne obveze vezane uz posao, počinje priprema hrane. Kaže, odlučili su ne izlaziti iz kuće samo zato da bi kupili kruh, nego ga peče kod kuće u pekaču. "Sigurnije, jednostavnije i ukusnije!"

"Dok se kruh peče, gledam presice kriznih stožera. Onda slijedi najizazovnija - sredina dana. Kombinacija kuhanja ručka, nastave na daljinu i nastojanja da dok ja to radim u kuhinji, djeca ostanu zabavljena u dnevnoj sobi! Nimalo lako! Uspijevam to izvesti samo zbog dobre organizacije. Kuhinja mi je postala ured za sve. Na kuhinjskom šanku mi je učionica, računalo, knjige i sve za nastavu na daljinu. Tako da mogu istodobno kuhati i raditi kada treba. Dnevna je soba prekoputa hodnika, nedaleko od kuhinje pa, ako djeca nisu jako glasna, uspijevam sve obveze pokriti s te pozicije. Nakon ručka konačno slijedi kratki odmor, a onda sve ispočetka. Povratak u virtualnu učionicu, provjeravanje poruka, zadaća i ostalo“, kaže Ana. koja se ne stigne ni okrenuti, a već je večer.

"Tada suprug dođe s posla i onda zajedno gledamo TV ili igramo Monopoly, Čovječe ne ljuti se ili neku drugu društvenu igru. Važno je da bar na kraju dana svi budemo zajedno“, zaključuje Ana. Dodaje, iako živi u kući i ima dvorište, cijeloj obitelji najviše nedostaju šetnje, a djeci igra u parku. No, kada se mora, dodaje, može se i bez toga.

JELENA DJEŠKA, DIPL. ING. PREH. TEHN.

Plačem i smijem se, život svakako ide dalje

 

Tročlana obitelj Dješka budi se s prvim zrakama sunca, jer je takav ritam njezina najmlađeg člana - trogodišnjaka Matije, priča mama Jelena Dješka, kojoj ta jutra u izolaciji ipak prolaze ljepše nego inače jer i ona i njezin suprug rade od kuće pa u zoru nema one strke oko odlaska na posao i u vrtić.

"Kada ustanemo, prvo svoj posao obavlja muž, a onda ja. Dok muž radi, sin i ja se igramo kuhanja ručka, a dok ja radim i kuham pravi ručak, njih dvojica odu u šetnju voćnjakom. Prije nego što moji dečki iziđu, kao svaka mama paničarka provjeravam jesu li odjenuli troje debelih hlača, istegnuli šal oko vrata. I imam novu maniju: jesu li vanjske hlače one koje se nose samo vani, jer ne daj Bože da se iziđe u istoj trenirci van i njome dotakne bilo koji dio unutrašnjosti. Takva sam! Kada oni iziđu, ostanem sama sa sobom pa, moram priznati, otplačem svoju rundu jer mi to treba da se resetiram. Oduvijek sam se bojala ovakvih stvari, gotovo kao svog najvećeg straha, straha od utapanja. I sve me ovo gadno asocira na rat. Ali one sirene smo bar čuli, a ovo, ovo je nedvidljivo zlo i plaši me. Međutim, onda prođe taj neki trenutak resetiranja i pomislim, svi su tvoji zdravi, kod kuće si, ‘ajde glavu gore i budi hrabra", priča Jelena. I za tren se sve zaboravi.

"Svi zajedno ručamo, a nakon toga slijedi dječji odmor, za vrijeme kojeg tata i mama gledaju seriju ‘See‘. Kad sinek odspava, obično čitamo našu omiljenu literaturu - časopis ‘John Deere‘ i sin objašnjava koji mu sve traktori i dodatci trebaju. Nakon toga slijedi ručak broj dva, jer su svi stalno gladni i imaju potrebu konstantno jesti kao lučki radnici. Nerijetko se tada razviju ideje: želim topli sendvič, pokvarit će ti se tijesto za pizzu, nisi dugo pravila burek i slično. Večer završimo gledanjem serija. Držimo se, čuvamo i volimo, trudimo se u svemu ovome opet zbog nas imati svaki dan - svoj poseban dan", kaže Jelena, kojoj također izolaciju uveseljavaju majka i sestra.

“Jedan od najljepših trenutaka u danu mi je razgovor s mojom mamom koja je prava majka u svakom smislu riječi i osoba koja oduvijek zrači nekom posebnom energijom. Imam i mlađu sestru, kao blizanke smo, vrlo povezane, ne moramo puno govoriti da bismo si puno toga rekle. I imamo neke svoje fore koje nam uvesele dan, a posebno fotkama ili videopozivima preslatkog nećaka. Nedavno je na Fejsu bio onaj izazov iz mladosti, bez dogovora smo obje htjele staviti istu obiteljsku fotku. Često u mislima razgovaram i sa svojim tatom koji je na nebu i koji mi jako nedostaje ovih dana”, kaže Jelena.

ANA PEIĆ, DJELATNICA U PEKARNICI

Bez predaha, sad sam djeci i mama i učiteljica

 

Ana Peić, koja inače radi u pekarnici, ovoga je tjedna, kaže, imala nikada neobičniji godišnji odmor. Jer ne samo da ga je provela gotovo potpuno zatvorena u kući nego se i osjećala kao da je uplovila u posve novo zanimanje. Naime, uz dva školarca od jutra do mraka trudila se zamijeniti nekoliko učitelja i učiteljica, što se, ističe, pokazalo iznimno iscrpljujuće.

"Kada bih morala u dvije riječi opisati svoj dan, rekla bih - zadaća i televizija. Majka sam dvoje djece. Laura ima jedanaest godina i ide u peti razred, a Leon deset i ide u treći, zbog čega nam je cijela izolacija obilježena školom i školskim obvezama. Ujutro Laura gleda svoju nastavu, malo se odmori, a onda nakon toga uzima tablet u ruke i ispunjava zadaće koje joj šalju učitelji. Svakih sat vremena nešto pošalje netko drugi, tako da se ona, doslovno, čitav dan bavi školom, a i ja uz nju kada treba. Sada uči razlomke. Nije to više šala za roditelje, to objašnjavati. Poslijepodne Leon gleda svoju nastavu, a onda nakon toga slijede zadatci za njega u Viber grupi. Jednako tako, svako malo nešto drugo - ping, ping, ping cijeli dan. Pa onda fotkaj te zadaće, šalji učiteljima. Ja sam se u svemu tome već pogubila, imam osjećaj da radim tuđi posao, za koji nisam kvalificirana. S tim da mi je sa sinom puno teže. Manji je, ne može se on kod kuće tako koncentrirati na gradivo kao što bi to činio u školi. Tjeram ga, molim. Bude svega. Nije sve to skupa dobro organizirano, djeca su preopterećena. Izgubio se onaj red - pola dana škola, onda malo zadaće pa slobodno vrijeme i odmor. Dugoročno je ovako neodrživo", negoduje Ana.

Ipak, unatoč školskim obavezama svoje djece, uspijeva imati dio dana za predah. Tu su jutra i večeri.

"Ujutro, dok Laura koja je veća ipak uglavnom sama gleda školu, suprug i ja zajedno popijemo kavu i gledamo Nacionalni stožer. Prošetam našeg psa, čivavu Dara, kupim kruh, počnem u miru praviti ručak. Navečer kada se stiša ta strka oko škole, kartamo svi zajedno Uno, suprug se povuče da popije jednu večernju kavicu u miru, Laura i ja gledamo ‘Brak na prvu‘, a Leon igra ‘Fortnight‘. Onda na spavanje i sutra sve ispočetka. Idući tjedan kada krenem ponovno na posao, pogotovo kada je riječ o poslijepodnevnoj smjeni, koja mi traje od 13.30 do 20.30, priču oko škole preuzima suprug", kaže Ana, te dodaje da, kada joj je teško, radi "nešto rukama".

"Neku večer sam bila nervozna, pa sam odlučila raditi nešto rukama i ručno sam sašila dvije zaštitne maske. Trebala su mi tri sata, ali sam se nakon toga osjećala puno bolje."