Kultura
TAMARA DAMJANOVIĆ SVOJ POSAO REDATELJICE VOLI VIŠE OD IČEGA

Surađuje se mušketirski: svi za jednog, jedan za sve
Objavljeno 29. studenog, 2019.
Glumci su ljudi na prvoj fronti i ako nemam ljubavi prema njima, ne znam kako bih voljela kazalište uopće

Pripala joj je čast i obveza otvoriti dramsku sezonu, i to prvom režijom u rodnom gradu. Glumci kažu da je s Tamarom Damjanović raditi lijepo i ugodno, itekako inspirativno, a kao najvažnije ističu povjerenje, uzajamno.



Stara narodna kaže da je najteže biti prorok u svom selu, a ja bih dodala naročito ako je to selo - Osijek. O Tamari čitam(o), slušamo od drugih kazalištaraca kako je sjajna i kako ju što prije treba dovesti u Osijek. Eto je konačno. Zašto tek sada i čijom zaslugom?


- Hm, o prorokovanju slabo znam, ali Osijek je grad u kojemu sam rođena, u kojemu sam napravila - kako ljudske tako i kazališne - prve korake i svakako mi je drago biti tu. Put me je već ranije bio odveo u narodno kazalište - mariborsko, odnosno slovensko, čime su mi se otvorila međunarodna kazališna vrata. No ovo je moja prva režija u hrvatskoj narodnoj kazališnoj kući i u tom smislu Marija Stuart za mene nosi još jedan osječki simboličan početak. Upravo me je nakon predstave Popolni tujci, za koju sam u SNG-u Maribor po filmu Perfetti sconosciuti radila adaptaciju i režiju, na suradnju pozvala intendantica Dražena Vrselja.

Da nisu slučajno svi tvoji termini nakon diplome bili toliko unaprijed rezervirani i rasprodani da Osijek nije stigao na red do sada ili…?


- Ne mogu reći da su mi svi termini nakon diplome bili unaprijed rezervirani, ali ne mogu reći ni da je bilo prazno - kako se uzme. Neki će reći da radim mnogo i ja ću se, kada se osvrnem u protekle dvije-tri godine, složiti, ali ne mogu reći da se sve otvara čim pucnem prstom. Nešto je i u tom što narod kaže: kako ti grah padne. U svakom slučaju, imam dojam da je na mom putu sve bilo, i još uvijek je, točno kako je moralo biti. Svaki je početak težak, a u kazalištu, čini mi se, dvostruko; posebice uzme li se u obzir da je kazališni redatelj slobodan čovjek, dakle nevezan uz instituciju, stalan posao, sigurna primanja i da mu na osnovi toga treba kvalitetan rad kako bi si otvorio put, a to je već nešto na što se ne može potpuno utjecati. Kazalište je jako krhko i ovisi o čitavoj gomili čimbenika, onaj ljudski za mene pritom je najljepši, a ujedno najriskantniji. Na svakom projektu radimo s ljudima na vrlo intimne načine jer neizbježno zalazimo u to tko smo kao ljudi, što nosimo u sebi, kakvih smo energija, karaktera, raspoloženja, što želimo od sebe i od drugih, kako će se to spojiti kada krenemo raditi projekt… S nekima ćemo se susresti spretnije, s nekima manje spretno i to se ne može ne osjetiti; neke će okolnosti (vremenske i prostorne) biti olakotne, neke ne će; struktura nekoga kazališta bit će čvršća i podržavat će projekt, neka labilnija i ne će mu moći toliko držati leđa… Jednostavno nema pravila. Po meni, kako bi se netko bavio režijom (posebice ako je došao bez neke vrste pedigrea, kao što je moj slučaj), u sebi treba nositi dozu suludog idealizma i smjelosti s jedne strane i adrenalinske sklonosti riziku s druge - to bi značilo prepustiti se svim tim faktorima i uspjeh onoga što radimo pustiti (i) u ruke više sile koja će to povesti putem kojim mora (uz kontinuirani rad na sebi, koji se u mom kontekstu podrazumijeva), a samim tim i otvoriti daljnje angažmane.

Zašto baš ovaj komad? Tko je koga birao? Ti komad ili komad tebe?


- Uvijek ja - kao - biram komad, ali prilično sam sigurna da je to zapravo (i) obrnuto. Odabrala sam ga u dogovoru s intendanticom, iako sam ga još prošle godine bila razmatrala kao opciju kada sam dogovarala naslov s jednim drugim kazalištem, tako da mi se već prije motao po glavi kao sadržaj kojim bih se voljela baviti. U svakom slučaju, prilikom odabira uvijek mora biti nešto što me kao čovjeka dubinski zanima ili motivira na djelovanje. Na prvu me privukla misao o tom kako izbjegavamo susrete s ljudima koji u nama izvlače ono što nas čini manjkavima, a točno je to ono što radi Elizabeta. Kasnije, dakako, prilikom dubinskoga čitanja teksta, rađa se gomila novih aspekata koji počnu rađati dramaturšku i režijsku ideju vodilju, ali bez neke sirove misli na razini intuicije nekim se tekstom uopće ne bih bavila, a Marija Stuart mi je to odavno bila ponudila. S druge strane, ovo je moja šesta profesionalna predstava i kada pogledam svaku od njih, ne postoji nijedna na kojoj nisam naučila nešto novo ili produbila neku ranije načetu priču (u smislu dramaturgije, režije, rada s glumcem i onog možda, čak i najvažnijeg - rada na samom sebi kako bi se sve ostalo u kazališnom procesu što kvalitetnije upregnulo). Zato mi se čini, na razini stjecanja iskustava i lekcija, da je odabir teksta uvijek neka suigra između njega i mene.

Gledajući podjelu, neobičan je generacijski sraz: s jedne strane iskusni trojac Sandra, Tanja i Armin (svi približno generacija), a s druge strane uistinu mladi tim, tek s Akademiji izišao. Namjerno ili...? Kako funkcioniraju?


- Predstava je u startu mišljena kao koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta i Akademije pa je takav sraz u ovom projektu zapravo posve prirodan, a moram priznati da je meni uvijek drago kada u nekom projektu mogu surađivati kako s glumcima iz čijega iskustva mogu učiti, jednako mi je toliko drago kada imam prostora otvoriti priliku mladim ljudima u čije (svježe) talente vjerujem. Osječki HNK ima vrlo zdravu energetsku klimu u glumačkom ansamblu (bar mogu čvrsto tvrditi za svoju ekipu, a ona u odnosu do sveukupnoga broja članova ima gotovo pola ansambla), i to je u radu neprocjenjiva blagodat. Stariji kolege ne gledaju na mlađe s visoka, mladi nisu ničim potkovano bahati; surađuje se mušketirski - svi za jednog, jedni za sve, kako oni međusobno, tako oni sa mnom i ja s njima, kao i s cijelim mojim autorskim timom. Sve skupa pokazalo mi se kao lanac s odličnim kotačićima i osjećam da smo se u promišljanju (timskog) rada na praktičnoj razini jako dobro susreli.

A i kažu da se iznimno osjeti poštovanje s tvoje strane prema njima (pa i obrnuto). Je li to nešto što se na akademiji uči ili kod kuće? Ili se rodiš s tim?


- To se na akademiji ne uči. Dapače. Akademija ima neki sasvim drugi sustav funkcioniranja ili je to moje iskustvo na toj školi. Nešto ima u pedagogiji koja teži biti gruba kako bi studenta pripremila na slobodno tržište na kojemu nema milosti. No ja nisam takav čovjek i daleko više vjerujem u pedagogiju koja uvažava ljude s kojima radi, koja uzima u obzir njihove svjetonazore, želje, mogućnosti - i to već sad mogu reći i iz iskustva, a ne samo idealističke percepcije svijeta i svoga posla koji doista volim više nego išta. Moja mama je godinama radila u školi kao profesorica kemije i mislim da sam takva pedagoška načela usvojila od nje i iz odgoja, koji meni osobno nikada nije dokidao slobodu pa sam se naučila tako odnositi prema drugima - kako u općeljudskom smislu tako i u ovom kazališnom - vjerujte mi na riječ da to nije ništa drukčije. Drugi je par rukava naučiti svladati svoj ego jer svi ga imamo i svima nama on na ovaj ili onaj način caruje. Neke stvari koje sam prije radila, danas mi više ne bi pale na pamet jer sam ih osvijestila pa se trudim njima ovladati, a svakodnevni susret s ljudima u kazalištu to mi itekako omogućuje. U nekom kazališnom procesu doista nisam bitna ja, niti je bitan neki - jedan - određeni glumac ili scenograf ili kostimograf… Bitno je zajedništvo i predstava koju ćemo ekipnom snagom iznijeti na svojim leđima. Snažnoga sam uvjerenja da glumac u svemu što radi treba imati prostor za rast i da su njegovi ili njezini kapaciteti prvo iz čega ću crpiti materijal za predstavu. Jedno je kada doma pišete tekst, a drugo je kada se to susretne s konkretnim ljudima koji ga kroz sebe filtriraju. Tada izađete iz sfere opće misli i počnete promišljati ulogu, situaciju, komad, kroz prizmu vrlo živih stvorenja koji su s vama ovdje i sada, i u mom sustavu vrijednosti, to je prva stvar koja se treba poštovati neovisno o tome što je redatelj osoba koja daje osnovni idejni impuls i smjer kojim se kazališni materijal oblikuje.

Ovo ti jest prva režija u rodnom Osijeku. Neka posebna trema ili neki drugi osjećaj?


- Nisam neki tremaroš. Često vam kažu da postoji posebna trema pred prvu čitaću probu, pa onda pred prvu aranžirku (probu u prostoru), pa pred prvi progon, pa pred premijeru… No u mom slučaju to i nije baš tako, moram priznati da baš i ne razmišljam o tom. Kada radim - samo radim. Daleko od toga da sam hladnokrvna, ali stvari koje osjećam pripadaju sferama radosti zbog procesa rada i uzbuđenja koje smo zajedno stvorili i kojim privodimo rad kraju. S jedne strane, u ovakvim situacijama uvijek osjećam i nešto tuge jer sve što je lijepo kratko traje, ali čini mi se da kazališni projekti, kojima je rad u prosjeku dva mjeseca, daju prilično lijep period za upoznavanje novih ljudi i dijeljenje s njima nekih lijepih osjećanja - do sljedeće takve prilike, kako u susretu s nekim drugim ljudima, tako ponovno i s njima.

Što si ti svoje unijela u ovu predstavu, što neki drugi kolega redatelj/redateljica ne bi? Što te izdvaja od drugih?


- Ne znam kako bi moji kolege promišljali ovaj komad, no pretpostavljam da se možda ne bi tako lako upustili u to da ga uopće rade, a možda je to samo moj laički dojam. Ono za što znam da me često izdvaja, jer su mi to sami glumci rekli u više predstava na kojima sam dosad radila, ljubav je prema glumcu. Oni su ljudi na prvoj fronti i ako nemam ljubavi prema njima, doista ne znam kako bih voljela kazalište uopće. Paolo Magelli je moj veliki uzor i kazališni mentor. Budući da sam mu asistirala na pet predstava, preko njega sam potvrdila da je takav stav prema radu odnosno glumcima nevjerojatno bitan preduvjet za dobar rad. No mislim da to i uvelike ovisi o tome tko što želi - ja kazalište doživljavam prostorom za rad na sebi u ljudskom smislu jednako koliko i kreativnom i doista želim da me svi moji suradnici obogate kao ljudsko biće pa je to ujedno nešto čemu jako težim i oni to osjećaju. S druge strane, mislim da me izdvaja to što za gotovo svaki projekt do sada, a sada je to postalo i pravilo, sama radim dramaturgiju i režiju i uvijek se šalim da sam u tom smislu vrlo bezobrazna jer si dajem pravo na vlastiti pogled koji potom i vrlo konkretno spisateljski upregnem, sve i da je u pitanju Schiller, Čehov, Shakespeare… Odmalena sam čovjek od pisanja i u tom se snažno vidim, no ne samo u tom. Kazališni rad na način koji sam si zacrtala omogućava mi u tom smislu dovoljno samoće, ali i rasta u susretu s drugima jer mi kao čovjeku oboje neizbježno treba.

Dramatizacija i režija su tvoji, dakle gledat ćemo apsolutno tvoju viziju. Kakvu?



- Ovaj je proces bio specifičan po tom što sam adaptaciju radila putem, nisam ju raspisala unaprijed. Nakon što sam napravila svoju dramaturško-režijsku pripremu, tijekom prva dva tjedna probijali smo se zajedno kroz Schillera, upoznavali komad i njegove likove, povijesne okolnosti i činjenice na koje se fabula oslanja. Bilo mi je od presudne važnosti da glumci jako dobro upoznaju komad i međuljudske odnose koji se iščitavaju između redaka. Općenito sam mišljenja da je dobro poznavanje komada, kako redateljsko tako i glumačko, jedan od preduvjeta za dobar proces izrade predstave. Tek nakon toga prvoga dijela procesa, krenula sam raspisivati adaptaciju pa je rad koji je uslijedio nakon toga, a koji je bio nešto kraći rad nego što je to običaj (oko mjesec dana), bio vrlo jednostavan i brz. U odnosu do integralnog teksta, moja je adaptacija daleko kraća, jezik je zbog dosta tvrdog prijevoda na nekim mjestima olabavljen radi bolje izgovorljivosti, a neke sam dijelove teksta u cijelosti nadopisala. Sama predstava traje nešto više od sat i pol, ali zadržala sam sve osnovne fabularne linije, koje čine srž Schillerova djela, dok je jedna od većih dramaturških intervencija uvođenje lica Dvorske lude, koje je djelomice posve iznova raspisano, a kod nas je objedinilo nekoliko funkcija iz Schillerova djela i tako postalo vrsta naratora, lice posve jednako zastupljeno kao i sva druga.


Narcisa Vekić
Iracionalno ćutim svijet oko sebe
Rekoše glumci da - iako si dama - proces vodiš muški, u pozitivnom smislu, sve je dobro organizirano, uvažava se proces, zaštićeni su... - Još su nam na Akademiji govorili kako je režija ‘muški‘ posao ili da je takva bila, tek se u posljednjih 10-ak godina snažnije profiliraju redateljice, iako ih je, dakako, bilo i iz srednjih i starijih generacija i ima ih još uvijek. Pod ‘muški‘ se podrazumijeva načelo vođe, no jednako toliko s druge strane mogu reći da je za ovaj posao nužno i načelo multitaskanja, koje je, ipak, svojstveno nama ženama (SMIJEH)… Nema tu, također, pravila. Ne osjećam se manje vrijedno u ovom poslu zato što sam žena, niti smatram da jesam ili da moram biti bič božji da bih došla do nekog rezultata u glumačkom procesu. Imam čvrstu ruku, ali to je dio mog karaktera, a s druge strane prilično sam nježnog senzibiliteta, što je isto dio mog karaktera, pa bih rekla da je to u rezultatu neki spoj iracionalnog osjećanja svijeta oko sebe i sposobnosti da se isto to ćutanje strukturira u suvislu cjelinu. Ne znam koliko to ima veze sa spolom, volim se šaliti da je to do horoskopa, ipak sam Rak s podznakom u Djevici (SMIJEH)…
Možda ste propustili...

HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA

Mahler: Uskrsnuće u Rijeci i Zagrebu

ANITA SCHMIDT 40 GODINA VJERNOSTI JEDNOM TEATRU, OSJEČKOM HNK-U

Hvala svima koji su mi u tom maratonu bili partneri

ANGELUS! - FINISSAGE IZLOŽBE U MLU

Ne propustite pogledati građu sakralne tematike

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana