Magazin
KONZULOV IZBOR

Umijeće pripovijedanja: O dalekoj Kubi i bliskoj Slavoniji
Objavljeno 10. kolovoza, 2019.
DVIJE ZBIRKE KRATKIH PRIČA: OD CHE GUEVARE DO DILJSKIH SELA

Nemam običaj predstavljati knjige priča/pripovijetki, ali ovaj put napravio sam izuzetak jer držim da i Krilićeva zbirka priča/pričopisa "Portret Che Guevare" kao i pripovijetke Adama Rajzla "Diljske priče" zaslužuju kritičarsku i čitateljsku pozornost.

Zlatko Krilić (1955.) boravio je nešto duže u Kubi, 2015., još dok je slavni revolucionar, okrutni diktator Fidel Castro bio živ, pa je marno bilježio sve što je vidio, doživio, čuo... Inače, svi imamo neke prilično maglovite predodžbe o životu u Kubi, kako prije Castrova dolaska tako i poslije, u vrijeme njegove vladavine. Treba se sjetiti samo nekih scena iz kultnog filma Kum 2, iz kojih se dadne mnogo toga vidjeti, gdje se jedno, ne baš sjajno, društveno stanje doslovno preko noći (u pitanju je bio benigni doček Nove godine) supstituira drugim, koje bi trebalo biti bolje. Mnogi su u to "bolje" bili i više nego uvjereni, štoviše, bili su spremni umrijeti za to "bolje", ali nije trebalo proći puno vremena da se još jednom pokaže kako je pitanje "boljega života" zapravo jedino pravo pitanje svake revolucije. Stoga i nije bilo nimalo čudno što je Kuba nakon te "revolucije" postala neka vrsta političko-turističkih opsesija svih onih koji su se željeli osobno, na licu mjesta, uvjeriti u još jedan (ne)uspjeh socijalističke revolucije. Doduše, i ova (ne)kritička fasciniranost radikalnim promjenama u kubanskom društvu već je bila viđena. Treba se samo sjetiti kako su mnogi europski/svjetski intelektualci, pisci, novinari, M. Krleža, A. Cesarec i dr. bili očarani SSSR-om, neki od njih su iz neposredne blizine svjedočili o onih "deset dana koji su promijenili svijet". Samo rijetki od njih usudili su se poslije priznati svoje zablude, mladenačke iluzije...

ZLATKO KRILIĆ
I tako se naš Zlatko/Aurelije Krilić, doduše, na samome kraju balade (Fidel samo što nije umro, ali prije toga taj karizmatični diktator pobrinuo se da sve ostane unutar obitelji, pa je za svoga nasljednika izabrao vlastitog brata, Raula), uputio na Kubu kako bi se osobno uvjerio u to "kubansko čudo", zemlju predivnih žena, gdje se proizvode najbolje cigarete i šećer na svijetu, pije najbolji rum... Naravno, kao i svaki susret sa (surovom) stvarnošću i ovaj nije mogao proći bez reakcije. Usput rečeno, možemo samo zamisliti kako je tek izgledao život u Kubi neposredno nakon revolucije, 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, život od kojeg je dobrovoljno odustao i sam Che Guevara, mladi liječnik iz Argentine, iz dobrostojeće građanske obitelji, kojem je u Kubi, Havani, nakon nekoliko seksualnih afera očito postalo dosadno, pa mu se učinilo da je pravi smisao života ipak u nekontroliranom "izvozu socijalističkih revolucija", te se sukladno sa svojom depresivno-melankoličnom naravi naivno uputio u Boliviju, gdje ga lokalno stanovništvo i nije baš prihvatilo; o njegovoj "junačkoj smrti" puno bolje mišljenje imali su francuski/pariški studenti koji su upravo tragičnu Cheovu sudbinu izabrali za svoj zaštitni znak pubune u svibnju 1968.; sve ostalo nakon toga opće je poznata legenda. Uglavnom, knjiga priča "Portret Che Guevare" (Mozaik knjiga, 2019.) nemilosrdno, a opet s puno iskrene ljubavi i suosjećanja pokazuje tu tužniju stvarnost kubanskog društva, neopisivo siromaštvo, prostituciju kao jednu od alternativnih gospodarskih djelatnosti u toj predivnoj zemlji, u kojoj sudjeluju svi, uključujući i najbliže članove obitelji. (Netko bi se od naših sociologa književnosti trebao pozabaviti fenomenom "javne prostitucije" u, manje-više, svim (post)socijalističkim zemljama, jer i u drugim (post)socijalističkim zemljama situacija nije ništa bolja.) Doduše, imam blag dojam da je autor mogao odustati od nekih priča o tom fenomenu, jer reckliranje te teme samo dodatno pojačava osjećaj gađenja prema društvenom sustavu koji velik dio svojih građana svodi na obične prostitutke, koji svoje građane svjesno ponižava, ubija im svako dostojanstvo.

Knjiga "Diljske priče" (Matica hrvatska Bizovac, 2019.) Adama Rajzla odnosi se na posvema različit svijet. Te priče "imaju značaj kulturno-povijesnoga dokumenta jer otkrivaju čitatelju društvenu, duhovnu i materijalnu kulturu Slavonaca tako da čitatelj mnogo saznaje o životu slavonskog sela, njegovim tradicijama, običajima, navikama, vjerovanjima, svjetonazorima, kolektivnom životu, a u sve to autor vješto upliće individualne udbine koje djeluju nadasve uvjerljivo kao djelić velikoga mozaika što ga je autor tako vješto konstruirao pomoću zanimljivih sudbina pojedinaca u rasponu od dječačke dobi (‘Izgubljeno zlato‘) do kasne starosti (‘Oguljeli hrast‘)", zapisala je Dubravka Težak. (Kao učitelj i novinar, Adam Rajzl pokazuje da se život na ovim našim panonskim prostorima nije bitno promijenio u odnosu prema životu u Hrvatskoj u vrijeme bana Ivana Mažuranića i da se učiteljica iz priča jednoga Augusta Šenoe nimalo ne razlikuje od današnjih učitelja u seoskim sredinama. Želim vjerovati da su ovi detalji poznati i našoj ambicioznoj ministrici obrazovanja.)

ADAM RAJZL
U mnogim detaljima s ocjenom D. Težak mogu se složiti. No, kao i uvijek, problemi se javljaju tek kada se kritički počnu propitkivati ideološki/politički elementi autorovih literarnih konstrukcija. Naime, već bi se i površnom analizom moglo pokazati da ovaj autor sustavno reciklira HSS-ovsku viziju/paradigmu hrvatskog (slavonskog) sela. No bojim se da je ta vizija odavno passe. I to se, nažalost, reflektira i u ovoj, inače dobro zmišljenoj, zbirci priča. Netko bi autoru trebao nježno reći da su braća Radić odavno mrtva i da ovo njegovo selo (a veliko je pitanje, nisu li i sela jednoga Slavka Kolara i Pavela Miškina također bile tek puke fantazije, daleko od bilo kakve stvarnosti tih inače dobronamjernih autora) u stvarnosti jednostavno više ne postoji.

U svakome slučaju, ove su priče vrijedne čitanja. Ponajviše će uživati oni čitatelji koje zanimaju slavonski običaji, tradicija, slavonski dijalekt i koji prepoznaju nevjerojatnu snagu i privlačnost slavonske zemlje. Kako bi neki rekli, ne dirajte mi...

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Teta Marika se trgnula...
“Tetka Marika je zapitala: Šta, Marice, tražiš od mene da se smiriš? U crkvi Majke Božje Dragotinske, strina Marika, najprije na koljenima tri puta obiđite oko oltara i molite, a onda na oltaru zapalite tri marijanske sviće i izmolite za mene još tri Očenaša i tri Zdravo Marije. To će mi biti dovoljno. Teta Marika se trgnula, suze su kliznule niz naborano umorno lice. Učinila je ono što je nesretna Marica od nje tražila. Kasnije, pričala je, sve do svoje smrti Marica joj se više nikada nije javila”, piše Rajzl na 72. stranici.
Možda ste propustili...

EKSKLUZIVNO: MONS. STANISLAV HOČEVAR, BEOGRADSKI NADBISKUP

Sve nas previše pritiska prošlost!

TOP-TEMA: DEMOKRACIJA ILI REVOLUCIJA

Južna Amerika: Kad od snova ostanu noćne more

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana