Hrvatska nogometna reprezentacija doslovce je preživjela prvu postmundijalnu godinu. Od SP-a u Rusiji, gdje smo osvajanjem drugog mjesta pokupili planetarnu slavu, nismo se do kraja oporavili ni do dana današnjeg.

Hrvatska se u ovih godinu dana nakon divnog ruskog ljeta uglavnom mučila. Prvo sa stečenom slavom koju je trebalo opravdati, a onda i sama sa sobom, jer se suočila s početkom smjene igračke generacije. Odmah nakon Mundiala oprostile su se neke važne karike poput Mandžukića, Ćorluke, Subašića, a ostalim senatorima trebalo je dosta vremena kako bi se "otrijeznili" nakon ruske bajke.

Srećom, UEFA je jesenas na tržište plasirala novi proizvod u obliku Lige nacija kroz koji smo bezbolno mogli proći razdoblje oporavka od ruskih lovorika. Danas je dojam kako izbornik Zlatko Dalić, koji je odmah nakon završetka SP-a u Rusiji počeo pričati o novom, svježem valu igrača koji planira ubaciti u reprezentaciju, to razdoblje nije optimalno iskoristio. Nije se usudio provesti "strukturne reforme" koje su potrebne reprezentaciji. Rezultatski smo još uvijek stabilni. Ligu nacija odigrali smo promjenjivo, a ovog proljeća u tri kvalifikacijske utakmice za Euro 2020. nismo briljirali, ali nismo ništa niti zeznuli. Ostao je dojam kako naša reprezentacija nije uspjela dosegnuti kvalitetu igre koju je prezentirala u Rusiji. Istina, bilo bi nepravedno zbog toga pucati u izbornika, jer bilo je tu svega i svačega. Prvo zamora materijala, tjelesnog i psihičkog, pa onda silne ozljede koje su vjerojatno dobrim dijelom bile posljedica iznimno zahtjevnog putovanja do finala SP-a. Ono što izborniku možemo spočitnuti jest to što nije do kraja riješio ni jedno od otvorenih pitanja vezanih uz momčad. Nemamo zamjenu za ozlijeđenog Vrsaljka, ne znamo tko nam je prvi vratar nakon odlaska Subašića, nemamo pravog centarfora, a ono što nam je nekada bilo najjače oružje, obrana, u ovih 365 dana postao je ozbiljan problem. Od deset utakmica, koliko smo ih odigrali u tom razdoblju, samo smo u jednoj uspjeli sačuvati mrežu netaknutu. Ostaje i veliki problem ozbiljne ovisnosti o Luki Modriću. I njemu je malo trebalo vremena da se vrati u normalu nakon prekratkog odmora i svih nagrada koje pokupio prošle godine. Čovjek više nije u cvijetu mladosti, ali je za reprezentaciju i dalje od vitalne važnosti. Čak do te mjere da u ovom trenutku ne možemo niti zamisliti što bismo i kako bismo igrali bez njega. Dalić nam to nije pokazao. Mnogo je pričao o strpljenju i povjerenju prema mlađim snagama, ali se u praksi prvi toga nije baš držao. Djelomice zato što ni sam nije mogao zamisliti igru bez Modrića i Rakitića, a dijelom i zbog toga što "odabrani" nasljednici jednostavno nisu bili pravi. I tako smo se proteklih 365 dana pomalo izgubili u začaranom krugu stvarnosti i vizija. No, dobra je vijest što je pred Dalićem i našim reprezentativcima dugo ljeto u kojem će izbornik imati vremena u miru poslagati svoje vizije za budućnost i od jeseni ih početi provoditi u djelo, a dečki će konačno imati ozbiljan, posve zasluženi odmor. Iako Hrvatska u toj postruskoj eri nije bila uvjerljiva, još uvijek sve drži u vlastitim rukama. Govorimo prije svega o kvalifikacijama za Euro 2020. Proljetni je kvalifikacijski turnus trebalo preživjeti. Uspjeli smo u tome, doduše, ne baš neokrznuti, jer smo u Budimpešti doživjeli baš nespretan poraz, ali Bože moj, rijetko je Hrvatska na velike smotre odlazila glatko. Izbornik je, zapravo, najlošije iskoristio prijateljske utakmice protiv Jordana i Tunisa. U njima je mogao isprobati taj mladi val, ali ih je pretvorio u nepotrebne revije i eksperimentiranje s formacijama i taktikama.

Toplo se nadamo kako je nakon Varaždina, u kojem smo izgubili od Tunisa, nacrte formacije 3-5-2 zgužvao i bacio u koš, jer Hrvatska se u tom sustavu jednostavno ne snalazi. U posljednjih desetak godina to je potvrđeno i više nego dovoljno puta. I zato sve što se događalo u posljednjih godinu dana treba jednostavno "baciti niz rijeku" i od jeseni se vratiti provjerenim idejama. Zašto? Zato što će kvalifikacijski ciklus za Euro 2020. godine završiti u studenome. Dakle, mjesta filozofiranjima i eksperimentiranjima više nema. Ostalo je otvorenih pitanja, ali njih će se sada morati rješavati u hodu. I da, odmah možemo zapaliti svijeću za zdravlje naših ključnih igrača jer zamjene za njih još nemamo. Zapravo, ključ u našem putovanju prema Euru 2020. godine vjerojatno se krije u dvije rujanske utakmice kada nas čekaju dva vezana gostovanja. Prvo u Slovačkoj, pa u Azerbajdžanu. Skupina nam je zanimljiva. Sve su reprezentacije, osim Azerbajdžana (koji je ionako najslabiji), dosad pobjeđivale kod kuće, pa nije teško zaključiti kako će u tom krugu odlučiti bodovi koje će neka od selekcija osvojiti u gostima protiv izravnog konkurenta. Upravo zato dvije će utakmice u rujnu za Hrvatsku biti veliki izazov. U Bakuu jednostavno moramo pobijediti, jer su to bez problema napravile Mađarska i Slovačka. Učiniti krivi korak na tom gostovanju bilo bi ravno katastrofi u trenutačnoj konstelaciji snaga. Hrvatska bi, s obzirom na ugled, ali još i više na vrijednost koju ta utakmica nosi na pobjedu, trebala ići i u Slovačkoj. Ona bi predstavljala golem, možda i najvažniji korak prema Euru.

Uglavnom, nikada još nismo bili u kvalifikacijskoj skupini koja je tako izjednačena i u kojoj će se vjerojatno gubiti mnogo bodova u međusobnim susretima svih zainteresiranih reprezentacija, a njih je četiri (uz nas, su to Mađarska, Slovačka i Wales).

Koliko god to iz jednog aspekta izgledalo neugodno, zapravo bi mogla biti i dobra vijest za nas. Naime, u takvim okolnostima kada je više pretendenata na isti cilj gotovo uvijek profitiraju oni najjači, jer je dopušteno napraviti i više od jednog krivog koraka. U gore spomenutom društvu najjača bi trebala biti baš Hrvatska. Dakle, sve je jasno...