Prema mnogočemu životopis dr. sc. Veljka Đorđevića doista je zanimljiv. Rođen je u velikom gradu, Zagrebu, djetinjstvo i ranu mladost proživio u manjem gradu, Osijeku, pa se vratio u Zagreb da bi posljednjih godina sve češće pohodio grad na Dravi što profesionalno, zbog posla, što privatno, zbog svojih knjiga inspiriranih Osijekom i Slavonijom, poput “Osječkog nokturna”, “Glumca na kauču”, i ove najnovije “Sante leda”, objavljene u nakladi zagrebačkog V.B.Z.-a.

U čemu je tajna takvog Vašeg “duplog pasa” između Zagreba i Osijeka? Dojam je da ne kanite odustati od takve inspirativne trase Zagreb - Osijek...

- Bio sam malo dijete kad mi je obitelj doselila u Osijek. Sve uspomene na djetinjstvo, odrastanje, pubertet i adolescenciju, odnosno na moje formativne godine vezane su uz Osijek, posebice Tvrđu i Donji grad. Sjećam se odlaska iz Osijeka prije četrdeset i devet godina na studij u Zagreb, kao da je bilo jučer. Sjećam se napuštanja prvih simpatija i prijatelja koji su ostajali, dok smo mi drugi, gotovo polovina razreda, odlazili. Teško nam je padao taj rastanak. Nisam niti svjestan koliko je to vrijeme nakon odlaska iz Osijeka brzo prohujalo. Sad mi se čini kao da je ovih gotovo pedeset godina u Zagrebu samo nestalo u učenju, radu i obvezama. Nisam se nikad stigao odmoriti, zastati, pogledati se iznutra i razmisliti kamo idem sutra. A što je čovjek stariji, to se češće prisjeća dana odrastanja, ne samo ja, nego i cijela moja generacija rođena 1951. Imam osjećaj kao da živimo od lijepih uspomena. Kad sam odlazio iz Osijeka, znao sam svaku kuću u Tvrđi, svaku ulicu, trg, sva igrališta, svako drvo u Parku kulture. Danas se veselim gledati kako se restaurira Tvrđa i kako sve ljepše izgleda šetnica uz Dravu. Nestala je industrija, ali Osijek postaje pravi sveučilišni grad, grad po mjeri čovjeka, grad za odmor duše i tijela. Oduvijek mi je bio lijep, ali sad mi se čini još i ljepši i privlačniji, ili sam možda ja sentimentalno vezan uz grad svog odrastanja. Tih mojih prvih osamnaest godina života u Osijeku ostavili su trajne ožiljke kojih se nikada ne odričem i ne zaboravljam. Zaboraviti ih značilo bi odreći se sebe.

Vaš novi roman ima sve preduvjete da bude čitan. Odličan naslov i još bolji podnaslov, vrsna oprema i prijelom, i što je najvažnije - literarno zanimljiv sadržaj. No, za one koji knjigu tek kane pročitati, nešto o tome kako je roman nastajao, od prvotne ideje do završne verzije, jel’ bilo dvojbi, neprospavanih noći?

- Prvu stranicu “Santi leda” napisao sam za vrijeme jednog psihijatrijskog kongresa u Osijeku, kada sam i boravio u sobi 1010 Hotela Osijek. Vodili smo zanimljive dijaloge o životu, smislu, životnim odlukama. Bez ikakvog realnog povoda, zamislio sam slikara kojeg napušta inspiracija za daljnji rad i koji se vraća u svoj rodni grad u potrazi za smislom i novom inspiracijom, novim slikarskim ciklusom. On postavlja sebi pitanja tko je, što je, odakle je krenuo i kamo ide u slikarstvu, ali i u životu i ljubavi, tražeći razloge za postojanje i daljnje stvaranje. U romanu se sastaju dvije naoko različite osobe - ona kao racionalna, ambiciozna i perfekcionistička znanstvenica, a on kao rasplinuta umjetnička duša, osoba koja je živjela i preživljavala od ciklusa do ciklusa, od emocionalnog zanosa do padova i traženja sebe. Iako su oni različiti i naizgled nespojivi, oboje su hipersenzibilni i događa im se ono što se dogodilo. Sad mi se čini kao da je cijeli roman propitkivanje samoga sebe o smislu postojanja, o nekoj novoj svrsi koja nije jednodimenzionalna i pravocrtna. Kad sam ga nakon prvih ideja zaista počeo pisati, roman je u samo nekoliko tjedana bio gotov, a kasnije sam samo dodavao neke karakterne osobine ženskog lika, tako da ne ostane plošan i da pokušam razbistriti “žensku psihu”, ako sam u tome uopće uspio.

Možda sam negdje i pretjerao, ali želio sam prikazati što se događa kad se ljudi sretnu, nađu, osjete, požele i dotaknu, od taktilnog dodira do ljubavi i stapanja. Kako nazvati to što su osjetili i što ih je privuklo? Ništa nije moglo osujetiti iskrenost i emocije koje su obostrano kipjele. Postoje li zaista takvi trenuci u životu? Ponekad je izgledalo kao da muški i ženski mozak različito nešto doživljava, ali je ta različitost bila samo u verbalnom izričaju, ne i u emocionalnom doživljaju. Što je to u čovjeku što ga pokreće prema drugom biću? Što se to događa u mozgu, svjesnom ili nesvjesnom umu? Što je to što ih je privuklo i prevladalo svjesni um i mehanizme obrane, barikade koje sami sebi postavljamo, ili ih postavlja civilizacija u kojoj živimo. Oni su ih kršili uživajući u nečemu što im se do tada činilo nedoživljenim. Što je to što nas pokreće prema nepoznatom i kakav je to poriv koji ljude sputane barijerama civilizacije i morala oslobađa životnih stega i osjećanja grijeha? Želja da ispitamo sebe, svoje granice, svoje mogućnosti doživljaja i osjećanja. Ne znam, možda bih danas drugačije završio priču, ali tada sam osjećao da ju treba završiti baš onako kako je završila, odnosno povratkom u grad njihovog susreta. Čini mi se da je cijeli roman prošaran usponima i padovima, a trudio sam se da budu podjednako zastupljeni muški i ženski lik. Lik liječnice oscilirao je i mijenjao se u mojoj mašti od psihijatrice preko pedijatrice do kardiologinje i završio sam priču sa specijalisticom za srce, za koje mnogi misle da je pokretač ljubavne strasti i odnosa, a ne samo srčana pumpa. Ipak, sve kreće od mozga, pa je mogla biti i ostati psihologinja ili psihijatrica. Ne znam zašto je postala kardiologinja, valjda zbog ljubavne boli uz koju vezujemo srce. Pisao sam roman s namjerom slikovnog prikaza i pamtljivih scena, poput filmskog scenarija, bez mnogo atribucija, ali s mnogo dijaloga i osjećanja. Htio sam da se glavni likovi stalno preispituju i gledaju iznutra. Uživao sam pišući ovaj tekst.

Kakva bi bila, ako je ima, “skrivena” simbolika naslova romana “Sante leda”? Koliko je zapravo “santi leda” u svima nama, u našim životima, dramama i komedijama, da tako kažem?

- Naslov je sigurno metafora. Sante leda plove Dravom, a oni se žele, osjećaju i vole. Zima je, sante leda odlaze nizvodno prema Dunavu i Crnom moru gdje će se otopiti, a oni ostaju u toploj sobi u gradu svoga rođenja, mladosti i nerealiziranih snova. S jedne strane sante leda i zamrznuta Drava, a s druge strane požuda, strast, emocionalna buktinja, iskreni osjećaji. Pa i nakon odlaska on se vraća sa svojom izložbom tijela koja se dotiču, ali i ruku koje su se milovale i osjećale. Splin ljubavnih emocija. Razdvajanje je bilo dirljivo, puno sjete i ožiljaka na duši. Ljubav koja se tako naglo razbuktavala i sjala, ostavljajući samo ožiljke na umornim tijelima koja se vole. Ni daljina, ni tisuće kilometara nisu utjecale na promjenu intenziteta emocija i činilo se kao da i nije postojao prekid. Ljubav poput celuloidne vrpce koja je bila prekinuta da bi se još jačom snagom nastavila. Ovdje postoje dva tijela koja su se dugo tražila i konačno pronašla, kao da vrijeme i nije utjecalo na njihov intenzitet, na miris i boju ljubavi. Naravno, u životu često igramo razne igre, pokazujemo se poput “santi leda”, bježeći od autentičnog ja.

Bez obzira na podnadslov (koji mi, usput rečeno, zvuči kao dobrodošao ironični odmak!), “Sante leda” nije klasični ljubić, još manje chick-lit literatura, više je proza s lirskom atmosferom, više tjeskobna nego vesela, premda je kraj relaksirajući... Vaš komentar na ove i ovakve moje impresije?

- Ljubav je često nesretna, tužna, tragična, teška, s mnogo osjećanja, patnje, žudnje, želje. Kontekst u kome se radnja romana odvija budi različite uspomene, ali i promišljanja o budućnosti i smislu života. Ljubav je pokretačka životna snaga, a eros nije samo seksualnost nego sam život. Svako racionalno propitkivanje smisla i odnosa dvije jedinke koje se osjete, zavole, nadopunjuju, ili žive kao jedno biće, često je protkano tugom traganja, strašću, ali i neizvjesnošću tog dugog putovanja u noć. Poput strastvenog plesa koji je erotiziran, ovdje imamo vulkan emocija i gibanja dvaju tijela koja se daju i osjete, ali izvan tog emocionalnog vrtloga mnogo je boli i patnje. Pratimo ispreplitanje života glavnih aktera, od praznine, besmisla i neispunjenih nadanja do banalizirane i besmislene klišeiziranosti odnosa koji mnogi žive, odnosa koji nije ništa nudio i koji se emocionalno potrošio i prije no što je započeo. Iz tih premisa rađa se ljubav, strast i žudnja za drugom osobom, onakvom kakva se traži cijeli život. Brojni ju i nađu, ali poanta je zapravo u traženju. Neki tragaju cijeli život u potrazi za ljubavlju ili smislom.

Uzimajući sve u obzir, psihijatarsku praksu i literarnu (umjetničku) praksu, koliko vidimo u Vašem slučaju, to je moguće ako ne spojiti onda dopustiti da se paralelno razvija. S tim u vezi koji su još neotvoreni obzori pisanja, stvaranja, suradnji, projekata...? Drugim riječima, koji su Vam planovi za budućnost?

- Nažalost, ili srećom, još uvijek ih imam. Ponekad mi se čini da moj život i rad tek počinju, a ne da ulazim u posljednju četvrtinu života. Možda i drugi tako osjećaju kad započinju nešto novo. S prijateljima završavam dokumentarni film prema knjizi “Pouke o čovječnosti”, koji se bavi evakuacijom psihijatrijskih bolesnika tijekom Domovinskog rata iz Psihijatrijske bolnice u Pakracu, završavam roman “Svitanja”, koji opisuje romansirana psihijatrijska iskustva o odrastanju, a spremamo se i na pisanje scenarija prema knjizi “Sante leda”. Nije mi dosadno, nemam vremena ni za ovo što danas radim. Dan mi je prekratak.