Bivši američki predsjednik Jimmy Carter baš i nije imao sreće. Odlazeći u lov na divlje purane nezgodno je pao u blizini svoga doma te slomio kuk koji je morao operirati. Kolika je strast ovog dobrotvora i mirotvorca, koga poznajemo i po kontroverznom angažmanu na strani Radovana Karadžića 1994., za ubijanjem nedužnih tukaca, govori i priopćenje njegove zaklade Carter Center kako zbog ove ozljede neće moći izloviti svoj ovogodišnji limit pa se nada da će mu vlasti odobriti da sve što ove godine nije pomlatio prenese u iduću godinu.

Živahnome Jimmyju Carteru 94 godine je tek, no on od svojih životnih planova ne odustaje makar bila riječ o staračkoj pohlepi za trofejima. Ne znamo što čini s tolikim odstrijeljenim divljim puranima, vjerojatno ih trpa u brojne zamrzivače koje zacijelo posjeduje u svom skromnom domu u Plainsu i njima se sladi i gosti tijekom godine, supruga Rosalynn sigurno izvrsno kuha, a kapitalne primjerke, kako Bog zapovijeda, zacijelo daje preparirati. Još je na čelu mirotvorne zaklade čija krilatica potječe iz njegovog govora izrečenog u Oslu prigodom dobivanja Nobelove nagrade za mir 2002. i glasi: "Mi možemo birati ublažavanje patnje. Možemo birati kako bi radili za mir. Mi možemo učiniti te promjene - i mi moramo". Yes, We Can!, rekao bi njegov stranački kamarad, kolega nobelovac i nasljednik na prijestolju, Barack Hussein Obama. Naravno, "pax americana" se ne odnosi na tamo neke divlje purane.

Nije naš kauboj Jimmy jedini političar koji je nagrabusio u lovu. U hrvatskom povijesnom sjećanju itekako je ostala zabilježena pogibija bana, vojskovođe i pjesnika Nikole VII. Zrinskog kojeg je 1664. tijekom lova usmrtio vepar. Popis onih koji su zaglavili u lovu je dugačak. Sasanidsko Carstvo ostavio je ucviljenim šah Bahram V. znan i kao Divlji Magarac, bilo je to u 5. stoljeću poslije Krista, stradajući tijekom lova u Mediji. Vepar je presudio i sv. Emeriku, ugarskom kraljeviću iz 11. stoljeća, oženjenom kćeri hrvatskog kralja Krešimira III. kao i nepobjedivom bizantskom caru Ivanu II. Komnenu. Njegovog kolegu i predšasnika Bazilija I. jelen je dohvatio svojim rogovljem i navodno ga tako vukao miljama daleko. Ništa bolje nije prošao ni karolinški kralj Ludovik V. koga je povijest upamtila po tome što "nije učinio ništa" jer je vladao tek godinu dana. U lovu su izginula sva sila gruzijskih, indijskih i burmanskih vladara te poneki pruski general, britanski liberal, američki izumitelj i portugalski nogometaš.

Ovo nije bilo jedini puta kada se James Earl Carter oskliznuo na koru od banane. Njegova najveća trauma zacijelo nije u tome što nije uspio pomoći prijatelju Radovanu Karadžiću, koji je htio uz Amerikančevu pomoć izgraditi Veliku Srbiju s ove strane Drine bez bombardiranja, nego Iranska talačka kriza 1979.- 1981. Nije Carter kriv što je u Iranu izbila Islamska revolucija koja je zbrisala šahov režim i uvela agresivnu teokraciju te i danas drma tom zemljom. Antiamerikanizam u Iranu nisu izmislili nekakvi radikalni šijitski muslimani nego upravo Amerikanci ili točnije CIA (uz "malu" pomoć Britanaca, točnije MI6) organizirajući državni udar u kome je svrgnut premijer Mohamed Mosedek. Predsjednik Carter jednostavno nije uspio u komandoskoj akciji poduzetoj u travnju 1980. osloboditi zarobljene američke diplomate koje je čak 444 dana u svojim rukama držala skupina radikalnih iranskih sveučilištaraca. U operaciji "Orlova kandža" poginula su osmorica američkih komandosa, a ozlijeđena njih četvorica. Šeprtljavi Amerikanci su za sobom ostavili tijela poginulih vojnika i čak pet svojih ispravnih helikoptera zajedno sa supertajnim podatcima o američkoj špijunskoj mreži u Iranu. Bio je to potpuni debakl i ključan razlog zašto je Jimmy Carter te iste godine izgubio predsjedničke izbore u borbi za drugi mandat. Ajatolah Homeini je u propasti ove operacije vidio Božje prste, a na mjestu američkog poraza Iranci su sagradili džamiju.

Zbog neuspjeha u pokušaju oslobađanja zatočenih Amerikanaca ostavku je dao i tadašnji američki državni tajnik Cyrus Vance. Nažalost, njegovu nesposobnost i osobnu beskarakternost imali smo prilike upoznati u Vukovaru 1991. gdje se praktički pred njegovim očima dogodio pokolj hrvatskih vojnih ranjenika i civila na masovnoj grobnici Ovčara.

Ono što je pogodilo Amerikance nije bila samo vojna operacija spašavanja odrađena kao da je iza njezina planiranja i vođenja stajao Mr. Bean nego činjenica da je taj poraz bolno podsjetio na netom izgubljeni Vijetnamski rat. Naime, između operacije "Orlova kandža" i pada južnovijetnamskog glavnog grada Sajgona prošlo je samo pet godina. Ovih dana navršila se 65. obljetnica glasovite Bitke kod Dien Bien Phua u kojoj su kolonijalni gospodari Francuzi doživjeli katastrofalni poraz u tadašnjoj Indokini, današnjem Vijetnamu. Broj mrtvih i ranjenih Francuza premašio je deset tisuća, a isto toliko je francuskih vojnika završilo u zarobljeništvu. Mnogi su od njih pod prisilom morali prijeći više 15000 kilometara. Samo polovica njih je preživjela, a rijetki su se vratili kući. Borbu protiv tamošnjih komunista koji su uživali izdašnu potporu Narodne Republike Kine i Sovjetskog Saveza preuzimaju Amerikanci, no sve to završava novim velikim vojnim neuspjehom dvadeset godina kasnije.

Zašto ovo spominjemo? Svijet se nalazi pred još jednim velikim vojnim obračunom kojim je američki predsjednik Donald Trump zaprijetio Iranu. Gledamo ponovno istu priču. Ulozi su golemi jer se u Perzijskom zaljevu proizvodi čak četvrtina svjetske nafte. Odluče li se Iranci iz obrambenih razloga na zatvaranje Hormuškog tjesnaca to bi moglo dovesti do velikog poremećaja u opskrbi tim energentom. U konačnici to ozbiljno prijeti izbijanjem nove svjetske gospodarske recesije čije posljedice u ovome trenutku još nismo sposobni shvatiti. Posebna priča je nakana Amerikanaca i njihovih saveznika Izraelaca da bombardiraju iranske nuklearne pogone. To bi moglo imati sva obilježja holokausta koji bi se ovaj puta trebao dogoditi Irancima! S takvim stvarima nema šale, ali uzalud je to govoriti neodgovornim i nerazumnim ljudima poput Donalda Trumpa koji opijeni golemom moći kroje budućnost svemira. O osvetničkom potencijalu islamskih zemalja i terorističkih organizacija u budućnosti, ako Washington i Tel Aviv ostvare svoje prijetnje, suvišno je i govoriti.