MARJANSKI IVANOVCI - Travanjsko sunčano poslijepodne iskoristili smo za još jednu seosku avanturu - vidjeti fenomen sela bez stanovnika.
Marjanski Ivanovci selo su šest kilometara udaljeno od Marijanaca, sjedišta istoimene općine. Kao naselje iskazuje se od 1931. pod imenom Ivanovci Marijanački, a današnje ime nosi od 1971. godine. Već spomenute 1931. selo je imalo 111, a najviše, 376, godine 1961., ali od tada počinje raseljevanje. Do 1971. ostala su 183 stanovnika. Trideset godina kasnije ostala su samo četiri stanovnika, a za popisa stanovništva 2011. pak zabilježeno je jedno kućansto s dva stanovnika. Najstarija samotnica Agica Vonić, koja je gotovo tri desetljeća živjela posve sama u Marjanskim Ivanovcima, prije nekoliko godina nerado se preselila kod sina u obližnje Marijance. A njezin sin Đuro svakodnevno dolazi u roditeljsku kuću u Marjanske Ivanovce i bude cijeli dan, a nekada i prespava. Obrađuje sedam jutara zemlje. Posljednjim Mohikancem naziva ga njegov prijatelj Branko, koji svakodnevno zbog prirode posla obilazi Marjanske Ivanovce. A Branka, koji je iz našičkog kraja, susreli smo kod natpisne ploče na samom ulazu u opustjelo selo. Nakon kraćeg razgovora, slijedim ga do kuće Đure Vonića. Vozeći asfaltiranom cestom, sjetih se stare narodne izreke - čudni su puti Gospodnji, pa mi je poslan Branko, suprug djelatnice u radnji u kojoj inače kupujem naočale, da mi bude vodič. Ulazimo u pustu ulicu s praznim ruševnim kućama. Otvaramo drvenu kapiju i u dvorištu sjedamo na panjeve. Đuro izlazi iz kuće koja se jedina ističe nakon ulaska u selo.


- Bile su tu nekada 92 kuće. U selu su živjeli Zagorci i Bosanci. Samo u ovoj ulici bilo je petnaest obiteljskih kuća i škola. Sada je u cijelom selu manje od deset kuća koje su sve ruševine. Dok sam ja bio đak prvak, bilo nas je razredu dvadesetak - priča nam sada 67-godišnji Đuro Vonić. On i supruga s dva su sina 1991. godine, među posljednjim obiteljima, odselili.


- Puno se obitelji odselilo osamdesetih godina. Svi su otišli trbuhom za kruhom, za boljom egzistencijom. A i uvjeti za život bili su loši. Imali smo samo struju, a zahvaljujući Ini 1986. dobili smo asfalt. No to nije bilo dovoljno za ostanak ljudi jer nisu vidjeli budućnost – kaže Vonić.


Na pitanje što radi svaki dan, Đuro odgovara da je tu krava, junica, poljoprivredni poslovi, popravci na kući…


- Ovdje nalazim svoj mir. Često se vraćam u djetinjstvo, i neki dan sam našao staru sliku na kojoj se vide konji na ulici. E, kakva su to bila vremena... – nostalgičan je Đuro.


Ipak, Đuro nije posve sam. Već godinama u selu sjedište je Marijančanke d.o.o., čija je primarna djelatnost proizvodnja konzumnih jaja. Proizvodni kapacitet od 75.000 nesilica osigurava mjesečnu proizvodnju od prosječno 1.875.000 jaja..


Selo s vremena na vrijeme posjećuju članovi Lovačkog društva "Jelen" iz Marijanaca te se okupljaju u nekadašnjem društvenom domu koji je preuređen u lovački.