ŠARENGRAD - Još u ljeto 2017. godine, ribar iz Šarengrada Darko Čuvardić ukazao je kako je nužno riješiti status Šarengradske ade, jer dokle god to pitanje ne riješe Hrvatska i Srbija na državnoj razini, stanovnici toga sela nemaju perspektivu za opstanak.Kako se u međuvremenu ništa nije promijenilo, pa mještani na Šarengradsku adu mogu otići tek na kupanje ili druženje uz roštilj, dok su im lov, ribolov i poljoprivreda zabranjeni, Čuvardić je donio konačnu odluku: gasi obrt, napušta Šarengrad i odlazi raditi i živjeti na Jadran.

- Ovih dana ću riješiti potrebnu papirologiju i zatvoriti obrt. Državi ću vratiti ribarsku povlasticu jer mi u ovim uvjetima ništa ne znači. Kako da ribarim kada me se onemogućava da to činim tamo gdje ima ribe? Uz obalu kod sela i na otvorenom Dunavu nema dovoljno ribe. Čekao sam strpljivo da se to pitanje riješi, no čini se kako mjerodavne u Zagrebu nije briga kako ovdje živimo, s kojim se problemima suočavamo i zašto, unatoč trudu, radu i neupitnoj želji, ne možemo osigurati egzistenciju svojim obiteljima - izjavio je, dodajući kako će polovicom travnja potražiti bolji život na moru. Kaže kako mu je namjera tamo se definitivno preseliti, a nakon što djeca okončaju ovu školsku godinu, cijela će obitelj doći za njim. Rezignirano nam je rekao kako na taj problem mještani upozoravaju već desetak godina, ali njihov se glas ne čuje, pa nikoga ne treba čuditi što i mladi, ali i oni stariji napuštaju Šarengrad.

- Ribarenje je moj posao, međutim, od njega na ovaj način ne mogu živjeti. Nameti su visoki i više ne uspijevam dovoljno zaraditi ni za plaćanje svih poreza državi, posebice izvan sezone. Moram otići, ovo više nema smisla - naglasio je, pojašnjavajući kako je do Domovinskog rata u selu bilo registrirano 19 ribara.

Šarengradska je ada veliko mrjestilište divljeg šarana, ribari su do 1991. godine imali puno posla i živjeli su od svoga rada. Imali su osigurano tržište s obiju strana Dunava. Dio ulova prodavali su u Srbiji, uglavnom u mjestima neposredno uz granicu. Povratkom u svoje mjesto, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, namjeravali su na isti način nastaviti život, no većini to nije uspjelo. Čuvardić navodi kako im je, zbog neriješenog graničnog pitanja, rečeno kako na Šarengradskoj adi više ne smiju ribariti sve dok se granični spor ne okonča.

- Izgubio sam strpljenje, ne vidim nikakvu perspektivu i zato idem tamo gdje ću moći raditi - pojasnio je.

U Šarengradu, prigradskom naselju Iloka, 1991. godine bilo je oko tisuću mještana. Dvadeset godina kasnije taj je broj prepolovljen, a mještani ističu kako onih koji trenutačno žive u selu nema više od 400. Velik je broj obnovljenih kuća zaključan jer ih nemaju komu ni prodati.

Na upit postoji li bar mala šansa da se predomisli i ipak ostane u Šarengradu, Čuvardić nam je odgovorio negativno, ustvrdivši kako je donio definitivnu odluku o odlasku te se nada kako će na Jadranu njegova obitelj imati bolje uvjete za egzistenciju.

Denis Francuzević, vlasnik obrta DF, rekao nam je kako su netočne priče koje pojedinci plasiraju u javnost da Šarengrad ostaje bez ribara.

- Ljudi me zovu i pitaju zatvaram li obrt jer se u medijima govori kako posljednji ribar iz Šarengrada odlazi. Imam registriran obrt, radim i radit ću i dalje - rekao nam je Francuzević.