NIZA

Nedaleko od Našica, u mjestu Niza, živi obitelj Zvonka i Ankice Galinec. Imaju sedam sinova, najstariji sin rođen je 1987., a najmlađi 2006., što čini razliku između braće veću od 18 godina.

Imena za djecu lako su izabrali jer vodili su se starom tradicijom nasljeđivanja imena, bar u početku. Prvi je sin Stjepan dobio ime po djedu, očevu ocu, drugi Ivan po pradjedu, sljedeća dva, Zvonimir i Branimir, nose imena hrvatskih kraljeva, a najmlađi sinovi, Emanuel, Petar i Nikola, imena su dobili po svecima. Roditelji ističu kako nisu planirali tako veliku obitelj, ali prihvatili su, kako kažu, darove od Boga i na taj način sinove i odgajaju. Naglašavaju da nitko nikad nije tjeran u crkvu, no o vjeri se često priča, pa su trojica od njih i predani ministranti.

- Ako u obitelji postoji ljubav, ništa nije teško, naravno, uz malo odricanja - rekao je otac Zvonko, koji, kao i majka, potječe iz velike obitelji. Oboje ima nekoliko braće i sestara pa im je širenje obitelji značilo samo sreću, jer znaju koliko je lijepo tako odrastati. Iako je otac u mirovini, a majka ne radi, za život imaju dovoljno, prije, ističu, nije bilo nikakve pomoći od države, a danas im malo olakšavaju potpore koje nudi Općina Koška - besplatni prijevoz za školarce i besplatne udžbenike. Trenutno ih je u kući devet, dva su se sina oženila, jedan se s troje djece odselio, a drugi je sa suprugom ostao živjeti u obiteljskoj kući. Iako je i preko godine kuća puna, najviše se vesele blagdanima i ponovnom okupljanju svih članova, tada ih je četrnaestero, a to im je i najveće veselje. Zanimljivo je što nakon sedam sinova obitelj ima tri unuke, pa su posebno sretni zbog toga.

- Teško je kad odlaze, ali kad se okupimo, shvatimo koliko smo bogati - ističe mama Ankica, koja uz pomoć djece i muža u vrtu uzgaja većinu potrebne hrane, koju poslije skladišti. Kako je za svaki ručak, u pripremi kojeg sudjeluje cijela obitelj, potrebna velika količina hrane, ova se obitelj odlučila tomu pridonijeti svojim radom, pa tako od većine proizvoda pravi zimnicu, a uzgaja i svinje i piliće. Djeca su odgajana da zajednički sudjeluju u poslovima u kući i izvan nje, pa dečki, čak i onaj najmlađi, prema očevim riječima, već sada puno toga mogu napraviti sami i na njih se može osloniti. Kad su bili maleni, a posla je bilo puno, i posao poput skupljanja lišća bio je dio igre, kako ne bi ometali druge, a, opet, nečemu bi i pridonijeli. Iako djeci to trenutno možda teško pada, otac i majka uvjereni su da će im ovakav način života pomoći kad odrastu i osnuju svoje obitelji. Roditelji su se složili da se, iako djece ima puno, jednaka pažnja posvećuje svakom, tako da nikad ni jedan od sinova nije izišao iz kuće u školu bez pozdrava roditelja, a najdraži su im trenutci kada se svi okupe u dnevnoj sobi. Svađe, naravno, ima, ali pomirba slijedi odmah potom, jer naučili su da su najvažniji međusobni odnosi i da će uvijek trebati pomoć jedni od drugih.

Kako su stariji sinovi već odrasli ljudi, danas i oni financijski pomažu u školovanju i drugim potrebama najmlađih. Iako nikada nisu primali nikakvu dodatnu pomoć, s obzirom na velik broj djece, a rijetko su imali i nekog da ih pričuva, zahvaljuju sudbini na svim darovima i nadaju se da će se njihova obitelj nastaviti širiti, ali da će se i dalje, u što su i uvjereni, često okupljati za zajedničkim stolom.