Magazin
GUSKE U MAGLI

Kad taxi postane YU autobus
Objavljeno 20. listopada, 2018.
Kako i zašto srbijanski književni kritičar Gojko Tešić hvali lik i djelo Miljenka Jergovića

Nema nikakvih dvojbi da je (yu)nostalgija vrlo nezgodna i teška bolest. Ima trenutaka kada nam se pričinjava da se radi o jednoj neizlječivoj i prema svemu sudeći jako zaraznoj bolesti. Ako bismo parafrazirali početak onog slavnog (komunističkog) manifesta, u kojem su Marx & Engels, taj neponovljivi ideološki dvojac bez kormilara, i anticipirali i komentirali jedno iznimno historijsko vrijeme, radi se o kraju 40-ih godina 19. stoljeća, poslije kojeg više ništa neće biti isto, onda bismo mogli zaključiti da sada umjesto bauka komunizma virus (yu)nostalgije i dalje kruži ovim nesretnim prostorima.


Između ostalih medija (elektronskih, pisanih, digitalnih...) ovaj se virus sustavno prenosi i preko tekstova Miljenka Jergovića. I da ne bude nikakve zabune, o toj benignoj činjenici ne mislim ništa loše. Pisati zanimljivo, pomalo tračerski, pomalo kritički, o "našim ljudima, našim krajevima, našim običajima...", ili kako to nježno primjećuje Gojko Tešić, priređivač ovih tekstova, o "jednoj iščezloj zemlji...", posvema je legitiman i hvalevrijedan čin. Doduše, i za ovu, uostalom kao i za svaku drugu političko-ideološku epidemiju, uvijek je poželjno da se sačuva onaj osjećaj za mjeru, da u svim tim derivacijama te opasne i razarajuće zaraze nema ničega previše, ni onih nekontroliranih strasti, koje nedvojbeno svjedoče o kroničnom pomanjkanju svake zrelosti i racionalnosti, kao ni onih prevelikih poleta, neralnih očekivanja jedne pomahnitale mladosti, ni onih nepotrebnih depresivnih stanja jedne ružne i prerane starosti, u kojoj se na najgrublji mogući način obračunavamo sa svim našim historijskim zabludama. No, svjesni smo da ni u jednom ideološkom sukobljavanju nije nimalo jednostavno pogoditi onu "pravu mjeru" - ničega previše, ali ničega ni premalo!

KURVINI SINOVI

A kako stvari trenutno stoje, (yu)nostalgičari na ovome prostoru sasvim su dobro umreženi. U tom "umrežavanju" itekako su im pomogli svi oni pozitivni procesi demokratizacije, pad nekih zidova, kao i sve one naše nesretne tranzicije, i one ekonomske, kao i one političke provinijencije, protiv kojih naši (yu)nostalgičari sustavno pišu. Možda sve to i nije neki svemirski napredak prema onom kantovskom idealu "boljega", ali je u svakome slučaju "neznatan pomak" u osvajanju svih vrsta sloboda, prije svega mogućnosti da se slobodno, bez straha artikulira ono što se uistinu misli. Jer artikuliranje svakakvih, pa i onih najblesavijih ideja, ipak je puno bolje u odnosu prema onim, ne tako davnim, zakonskim rješenjima, koja su vrlo strogo i nemilosrdno sankcionirala svaki "nekontrolirani detalj" u javnom prostoru, rješenja u kojima se vrlo precizno normiralo što jest, a što, pak, nije dopušteno govoriti.
Ne znam zašto me ova hrpa tekstova (Autobus za Vavilon: Knjige, slike i muzika jedne iščezle zemlje, JP Službeni glasnik, Beograd, 2017.), koju je za ovu priliku priredio poznati srbijanski književni kritičar Gojko Tešić, skupljenih iz tri Jergovićeve rubrike, dvije se odnose na kolumne u Jutarnjem listu (Subotnja matineja i Preporuke), a treća Ajfelov most je posuđena sa sajtawww.jergovic.com., tako neodoljivo podsjeća na jednu poznatu radioemisju "Taxi za Babilon/Vavilon", emitiranu na II. programu Radija Zagreb od 1969. do 1974. godine. Naime, u tom taxiju/busu za neki novi/stari Babilon/Vavilon ima svega pomalo, od ozbiljnih tekstova o ozbiljnim književnicima (M. Krleži, M. Selimoviću, I. Andriću, T. Ujeviću, A. G. Matošu V. Desnici, D. Kišu, M. Kovaču, I.G. Kovačiću, J. Kaštelanu, S. Basari, D. Velikiću...), o velikim umjetnicima kao što su to I. Meštrović i, Z. Džumhuru, J. Plečnik, o zanimljivim glumcima, kao što je to jedan Rade Šerbedžija, koji pokušavaju biti i pjesnici i političari, o nekim pjevačima lakih nota koji su imali i političkih ambicija i kojima nije bilo problem pjevati protiv "kurvinih sinova" u Poljskoj, ali kada su se ti isti "kurvini sinovi" pojavili na ovim prostorima, onda su preko noći umuknuli ili su promijenili "političke dresove" jer im ništa nije bilo jasno, pa sve do onih tekstova u kojima se referira na neke provincijalne, anonimne, a opet na neki način zanimljive pjesnike, čiji opusi uvelike svjedoče o vremenima u kojima smo živjeli.
Inače, krajnje je vrijeme da se Osijek na adekvatan način, jednom solidnom monografijom, oduži Joži Plečniku, tom velikom slovenskom/jugoslavenskom arhitektu, koji je osmislio čitav niz sjajnih projekata o novim vizurama grada Osijeka, ali sve se to, nažalost, događalo u neko "krivo vrijeme", neposredno prije početka II. svjetskog rata, pa ni jedna od tih vrijednih ideja o novim vizurama i sadržajima grada nije bila realizirana. Doduše, ostaje krajnje nejasno zašto su "osloboditelji" samo tako odustali od ralizacije tih projekata, no kako bilo da bilo, sve to ne bi trebalo dovesti do toga da "kultura zaborava" prevlada nad svim onim našim pozitivnim i vrijednim strategijama pamćenja, posebice onih što se odnose na vrijedne strategije iz područja kulture, arhitekture...
SELEKTIVNI PRISTUP

Ukratko, kompilacija Gojka Tešića, o kojoj je ovdje riječ, jedan je pravi mish-mash! Premda treba biti iskren i reći da su mnogi od ovih tekstova i više nego zanimljivo napisani. Vjerojatno će se naljutiti i M. Jergović i S. P. Novak ako konstatiram da me ovaj "šaroliki umjetnički bus" uvelike podsjeća na onu koncepciju povijesti književnosti koju je S. P. Novak konzekvetno proveo u svojoj Povijesti hrvatske književnosti: ima tu i trača, i neprovjerenih priča, i suludih zaključaka, i nelogičnih usporedbi, i loših i prevladanih političkih opcija... Upravo je nevjerojatno kakvom upornošću M. Jergović zastupa "integralno jugoslavenstvo" beogradske, unitarne provinijencije, kako nevjerojatnom upornošću ne želi vidjeti da su i određene, pa čak i one neprimjerene i pretjerane rekacije s hrvatske strane, zapravo rezultat određenih ideoloških razočaranja, svjesnih prijevara one "druge strane", iznevjerenih historijskih očekivanja, koja su često generirala nova politička lutanja, daljnja neideološka snalaženja, gdje se jedna opčinjenost često supstituirala još tragičnijom, još luđom i bedastijom.
Neki put imam dojam da ove tekstove pišu oni zaluđeni hrvatski književnici s početka 20. stoljeća, članovi raznih omladinskih, revolucionarnih organizacija, pojedinci koji ne mogu smisliti Austro-Ugarsku, kao ni neke univerzalne europske vrijednosti, koje krajnje (o)lako (dis)kvalificiraju kao neprimjerenu artikulaciju hrvatskih "malograđanskih običaja". Teško je naći razliku između zrelog Miljenka Jergovića i mladog Milana Marjanovića. I jedan i drugi u srpstvu vide dinamičnost, akciju, snagu, a u hrvatstvu sve ono što je suprotno od tih vrijednosti, pa smo mi nepopravljivo anemični, sterilni... M. Jergović u nekim svojim tekstovima podsjeća me i na Igora Mandića, koji je krajnje ozbiljno doživljavao literarno-politički opus Dobrice Ćosića, "oca nacije", u kojem nije uspio pronaći ni jedan element koji bi ovoga pisca, na bilo koji način, diskvalificirao. U Ćosićevu literarno-političkom imaginariju, posebice onom dijelu koji se odnosi na jugoslavenske Albance/Šiptare, naš kritičar nije uspio vidjeti ni jedan rasistički detalj, ni jednu jedinu artikulacju govora mržnje. Isto tako, ovaj kritičar nije imao ništa protiv kada je prije izvjesnog vremena dobio nagradu od fondacije "Braća Karić". Novačni iznos bio je i više nego pristojan. Puno veći nego što smo mi dobili od svjetski priznate i glasovite fondacije "Averell Harriman". Treba samo pokušati zamisliti kako bi u našoj "lijevoj" javnosti prošao neki naš pisac, književni kritičar, da je kojim (ne)sretnim slučajem dobio nagradu od fondacije "Kutle"! (Srećom, takvo što ovdje u nas ne postoji)!
No, o toj našoj sklonosti selektivnom pristupu političko-kulturnoj stvarnosti, koja isključivo ovisi o ideološkim preferencijama pojedinih autora, uistinu ne vrijedi previše lamentirati. To je konstanta ove naše nevesele postsocijalističke stvarnosti. Ona je u svojim teorijskim dosezima i više nego uvredljiva.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Neki put imam dojam da ove tekstove pišu oni zaluđeni hrvatski književnici s početka 20. stoljeća, članovi omladinskih, revolucionarnih organizacija, koji ne mogu smisliti Austro-Ugarsku...
Svjesni smo da ni u jednom ideološkom sukobljavanju nije nimalo jednostavno pogoditi onu "pravu mjeru" - ničega previše, ali ničega ni premalo.
Upravo je nevjerojatno kakvom upornošću Miljenko Jergović zastupa "integralno jugoslavenstvo" beogradske, unitarne provinijencije...
Desni i lijevi
Autoru ne pada na pamet da neke svoje, u najmanju ruku kontroverzne stavove pobliže objasni. Jergović se ponaša na način srednjovjekovnih skolastičara: Magister dicit! I to je i više nego dovoljna argumentacija za bilo koji njegov stav, pa i onaj da je historijski lik Draže Mihailovića literarno zanimljiva pojava. No budimo iskreni i zapitajmo se - koje to historijske pojavnosti, pa i one najmonstruoznije, nisu zanimljive za literarnu obradu. Kako stvari stoje, sve se vodi na to kako šokirati domaću javnost i očekivati da će neka druga biti takvom ili sličnom izjavom zadovoljna! Ali bilo bi pogrešno ovu "javnu ljubav između našega pisca nedefiniranog identiteta i Beograda" svesti isključivo na ideološki moment. Ima u tom "ideološkom ludilu" itekako ekonomskim momenata, koji se fino manifestiraju preko ideje "jugoslavenskog tržišta". Dakle, jako je važno da postoji realna mogućnost da se bude čitan, da vas objelodanjuju i ovdje doma i tamo u gostima. Stoga uopće ne bi bilo loše kada bi naši vrli (makro)ekonomisti nešto i preuzeli od onih naših pisaca, publicista, redatelja, pjevača koji javno zagovaraju i prakticiraju sve oblike (yu)nostalgije. Nema nikakve dvojbe da su neke lekcije iz političke ekonomije ovi naši "smušenjaci" odavno naučili. Kao i one temeljne lekcije o "jugoslavenstvu".
Mazohistički odnos
Ideološka recepcija u susjednoj zemlji ovisi prije svega o tome jeste li se ili niste na pravi način uklopili u taj idealni model "hrvatskog jugoslavenstva". Sve izvan toga pripada tzv. "desnom ideološkom spektru". Tako je i moja malenkost u tekstu Dejana Ilića, u kojem se recenzira knjiga Dejana Jovića "Rat i mit", zbog meni nepoznatih razloga proglašena hrvatskim intelektualcem koji neke teze iz knjige D. Jovića osporava s "desnih pozicija"! O tom detalju više ću pisati u jednom od sljedećih tekstova, u kojem ću pokušati na "mojem slučaju" propitati taj klasični ideološki odnos "lijevo vs. desno". Do tada toplo preporučujem čitati ovu knjigu, svojevrsnu antologiju Jergovićevih pogleda na literaturu, film, fotografiju, kulturu, umjetnost uopće... I pored mojih ozbiljnih primjedbi, prije svega na nerazumljiv mazohistički odnos spram svake ideje "hrvatstva“, moram reći da se ipak radi o zanimljivom i pitko napisanom štivu. A to što Jergoviću ne uspijeva primijeniti Kunderin aksiom da su "najbolji Česi, zapravo, antičesi" na "hrvatski slučaj", to je ipak pitanje talenta. I ne samo onog književnog već jednako tako i onog političkog. n
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana