Objavljeno 22. rujna, 2018.
Rujan je mjesec kada je na sportskom meniju već prema nekom uhodanom pravilu košarka. Uoči jeseni košarkaška reprezentacija Hrvatske uglavnom je već odradila neko natjecanje. Najčešće Europsko prvenstvo na kojem već više od dva desetljeća nismo ostvarili uspjeh vrijedan pozornosti (čitaj medalje). Ovaj rujan nije izuzetak, iako se ne radi o Eurobasketu, nego onome što je naša reprezentacija prezentirala u sklopu kvalifikacija za još veće i značanije natjecanje. Svjetski kup se za manje od godinu dana igra u Kini, a kako sada stvari stoje, izgleda da će svjetska smotra proteći bez Hrvatske.
Neće biti prvi put (od šest dosadašnjih, nismo izborili tri prvenstva), ali ovaj izostanak (teoretski izgledi još postoje) mogao bi ostaviti možda i najveće "ožiljke". Sigurno je da će ostaviti i veliku rupu između dva velika natjecanja. Prošle godine igrali smo na EP-u, a ako propustimo Kinu, neće nas biti ni u Japanu, na Olimpijskim igrama 2020. u Tokiju. To znači da bi Hrvatska na nekom natjecanju mogla zaigrati tek 2021., kada je na programu novi Eurobasket. No, tko zna, možda nas neće biti ni tamo, jer i za njih će trebati proći kvalifikacije.
UKOPANI NA ZAČELJU
A da nam kvalifikacije baš ne idu najbolje, potvrdile su dvije posljednje utakmice u kojima se predviđalo da će Hrvatska ipak uspjeti ostvariti pobjede i tako napraviti korak prema Kini. No, hrvatskoj košarci već dulje vrijeme ne ide prema planu i programu, a da je tako mogli su se uvjeriti i osječki, odnosno slavonsko-baranjski ljubitelji košarke. Njih više od 4000 bilo je nedavno u Gradskom vrtu na prvoj utakmici četvrtog kvalifikacijskog prozora. Ugostili smo Litvu, koja je u grad na Dravi stigla nekompletna, ali i takva nam je održala predavanje. Usprkos tome, vladalo je uvjerenje da ćemo se na pobjedničke staze vratiti u Gdanjsku, jer Poljska ne pripada u krug onih koji bi mogli naškoditi hrvatskim ambicijama. No, već smo mogli naučiti da ovoga trenutka na Starom Kontinentu ima vrlo malo reprezentacija protiv kojih Hrvatska može upisati pobjedu i prije podbacivanja. Činjenica je da je takvih "repki" iz dana u dan sve manje. Trenutačni rezultati, igre i plasman u skupini gdje smo na začelju, samo su aktualni epilog nekih iluzija i sjećanja na neke bolje, uspješnije dane kojih je, dobro znamo, i bilo. No, bilo je to još u prošlom stoljeću. A život u prošlosti neće ništa dobroga donijeti hrvatskoj košarci. Ovoga trenutka seniorska vrsta nije u stanju dobiti utakmice s gotovo najjačim kadrom, s kojim se također izgleda dičimo bez pokrića. Na papiru kao imamo četiri igrača iz NBA lige, od kojih dvojica tek trebaju potvrditi svoj talent koji nije sporan. No, ima Hrvatska talenata i od ranije, pa opet se to nije pretočilo u ono što svi mislimo da je trebalo. Ali morati i moći dvije su različite stvari.
IZOSTALA (SAMO)KRITIKA
Činjenica je da su se četiri od osam dosadašnjih utakmica odradile u ovom ciklusu bez najboljih igrača. To na početku možda i nije previše zabrinjavalo, jer ždrijeb kvalifikacijskih skupina, onako na prvu, za nas je izgledao i više nego povoljan. Ali, tko je mogao računati na dva poraza od Rumunjske te jedan od Nizozemske u prvom krugu, i da nećemo dobiti rasterećene Litvance i Poljake? Računica se nije pokazala najboljom, a tu je ceh već platio prethodni izbornik Ivica Skelin, za kojeg se s pravom sumnjalo je li dorastao ovom zadatku (loša procjena Saveza). Na njegovo mjesto instaliran je Dražen Anzulović koji je s dvije pobjede na početku ljeta nagovijestio da će možda pronaći dobitnu formulu. Ali, Litva i Poljska pokazale su da je nema. Nakon posljednjih blamaža, jasno da je usijedila kritika sa svih strana, ali izostala je i nužna doza samokritike onih najodgovornijih. Izbornik naglašava fizičku nespremnost igrača, govori o dva imena koja nije trebao staviti na popis (izostavio, a morao je reći o kome se radi), ali da je taktička priprema bila na potrebnoj razini. Čelni dvojac, koji dobronamjernu kritiku smatra atakom na osobnoj razni (Vranković/Rađa), najavljuje sad oštriji kurs te da će se odnosi mijenjati iz korijena. A to znači da su ranije tolerirali neke radnje koje se moraju sankcionirati. Za Kinu te promjene (mora ih biti mnogo više) stižu prekasno, ali za buduće akcije treba napokon posložiti stvari (bez stranih stručnjaka i igrača) na adekvatan način. Ako ne želimo i dalje živjeti u slavnoj prošlosti.
Piše: Nino BENČINA
Lljeto nije bilo sasvim promašeno
Imala je u posljednja tri mjeseca hrvatska košarka i lijepih trenutaka. Oni su vezani uz nastupe naših mlađih kategorija, pa su tako preko ljeta stigle čak dvije medalje u Lijepu Našu. Prvo je U-20 selekcija osvojila europsko srebro, prvo odličje uopće u ovom uzrastu, a potom su sve začinili naši kadeti koji su osvojili U-16 prvenstvo Starog kontinenta. Osvajala je Hrvatska i ranije medalje u mlađim dobnim kategorijama, imala najbolje igrače u svojim generacijama, ali nikada se nije dogodilo da u jednom ciklusu na postolju završe dvije naše mlade selekcije. Ipak, imidž naše košarke gradi se kroz seniorsku vrstu, a taj imidž narušen je već jako dugo, jer pravih rezultata nema od 1995. godine. Tada je osvojena četvrta, posljednja medalja na velikim natjecanjima, a to je bilo vrijeme kada su se brince tretirale kao neusjeh. Post traje predugo i trajat će sigurno još neko vrijeme, a medalje mladih hrvatskih košarkaša tek su melem na ranu koja nikako da zacjeli.