Iako je ‘‘Hörspiel‘‘ Pavlice Bajsić Brazzoduro, u produkciji Multimedijalne kolibe uronjen u povijest radija, on nikako nije muzejski primjerak, nego međugeneracijski dijalog s nevinijim vremenom, sa starim trikovima proizvodnje zvuka koji i dalje izazivaju smijeh, s različitim mogućnostima slušanja i metafizičkim osvještavanjem tišine. Zanimljiv je fenomen kako se djeca i odrasli bez obzira na tehnologijska dostignuća u trenutku ispuštanja zvuka i nepoznanice odakle on dolazi, jednako zaigrano i znatiželjno osvrću tražeći taj izvor. Na toj znatiželjnoj igri sa slušateljima i gledateljima, uz neizbježnu usmenu predaju, leži možda i razlog petogodišnje magije ‘‘Hörspiela‘‘ daleko od medijske buke PR-a. U pozadini radijsko-kazališnog poigravanja krije se mnoštvo imaginacije, cijeli svijet onkraj neizrečenoga postaje novo iskustvo. Dijalog s prošlošću autorica je započela očevim esejom ‘‘Tišina‘‘. Sven Medvešek, Jelena Miholjević, Ivana Starčević Rushaidat, Dino Brazzoduro, Ljubica Letinić, Matija Antolić te osječke snage Ivor Plužarić i Jasmina Bojić donose nam zvukove katastrofe u ‘‘Maremotu‘‘ (1924), isječke Brechta, Becketta, Sheparda i dr. Donose nam ljudske slabosti i nevine radosti, zvukove koji se po potrebi šire mirisom i zvečkom.
Živimo u vremenu paralelnih monologa te sve manje imamo strpljenja slušati. Komunikacija gubi smisao dvosmjernoga procesa. Nekadašnja se snaga radija prepušta komercijalnom sadržaju, a kreativni sadržaji sele na podcast. ‘‘Hörspiel‘‘ je u toj buci i strci modernoga življenja svojevrsna oaza, podsjetnik da šumovi, klupka i ritmovi od obične rukavice mogu proizvesti zvuk šišmiša. Oaza iz koje možda nećete poželjeti mijenjati svijet, no izaći ćete mlađi i bolji. A.Vidović