Kakvo je stanje na tržištu rada u Republici Hrvatskoj, kakva nam je socijalna politika, kako povećati zaposlenost i poticati ljude za rad te kakva je efikasnost nadležnih ustanova, koordinacija i suradnja službi za zapošljavanje i centara socijalne skrbi, teme su o kojima smo razgovarali s dr. sc. Predragom Bejakovićem, znanstvenim savjetnikom u trajnom zvanju s Instituta za javne financije u Zagrebu.

Kad govorimo o RH, kakvo nam je zapravo tržište rada, koji su problemi, kako ih rješavati?

- Pohvalno je što je zabilježeno značajno smanjivanje nezaposlenosti i što se prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u posljednje dvije godine povećao broj osiguranih osoba za oko 50 tisuća. Ipak, Hrvatska i nadalje ima visok udjel dugotrajno nezaposlenih koji čekaju na posao više od godinu dana i koji čine oko 40 % ukupno nezaposlenih. Istodobno, gotovo trećina nezaposlenih je izvan svijeta rada duže od tri godine. Dugotrajna nezaposlenost bitno utječe na ekonomsko siromaštvo i socijalnu isključenost. Rad se smatra najboljim oblikom socijalne skrbi, stoga je važno da socijalna politika i politika tržišta rada posebni naglasak stave na povećanje stope zaposlenosti. Dodatni problem je da se većina dugotrajno nezaposlenih osoba nalazi u sustavu socijalne skrbi. Takve osobe je važno dobro osmišljenim mjerama poticaja za rad potaknuti da se vrate u svijet rada i time rasterete socijalni sustav.

Postoji više razloga dugotrajne nezaposlenosti. Jedan od mogućih razloga je da dugotrajno nezaposlene osobe imaju slabije obrazovanje, ili manje radnog iskustva od ostalih osoba koje konkuriraju za isti posao. Druga stvar je da zbog dugotrajne nezaposlenosti takve osobe mogu imati lošiju reputaciju kod nekih poslodavaca. Poslodavci mogu biti skeptični prema takvim radnicima zbog njihove dugotrajne nezaposlenosti i voditi se mišlju da su prijašnji mogući poslodavci otkrili njihove mane i da je to razlog njihovog trenutačnog stanja.

U SAD-u je provedeno istraživanje na uzorku od 3000 osoba koje su imale slična obilježja, a jedina razlika bila je dužina nezaposlenosti koja se protezala i do 36 mjeseci. Osobe u zamišljenim životopisima bile su sličnih obilježja, podrijetla, obrazovanja i iskustva. Jedina razlika bila je koliko je podnositelj molbe bio bez posla, time da su bile obuhvaćene kratkotrajno nezaposlene osobe i one koje su bile bez posla i do 36 mjeseci. Istraživači su fiktivnim podnositeljima za pokus dodijeli lokalne telefonske brojeve, kao i e-mail adrese. Otkrili su kako je vjerojatnost da će budući poslodavac pozvati podnositelja na razgovor za posao obrnuto proporcionalna dužini trajanja nezaposlenosti tražitelja posla, odnosno smanjuje se za 7,4 % nakon prvog mjeseca dana bez posla te pada na 4-5 % kod osobe koja je nezaposlena osam mjeseci... Navedeni rezultati upućuju na činjenicu kako poslodavci kod dugoročno nezaposlenih nisu mogli naći neki kvalitativni propust, jer su podnositelji zahtjeva bili slični prema svim drugim obilježjima. Također, ovdje nije primjenjivo drugo objašnjenje kako dugotrajno nezaposlene osobe čine manje napora da bi pronašle posao kako se produžava razdoblje u kojem su one izvan radne snage.

Mnogi čimbenici ponude na tržištu rada ograničavaju mogućnošću zapošljavanja korisnika socijalne skrbi, posebice onih vrlo niske razine zapošljivosti?

- Aktivnosti vezane uz reformu tržišta rada i sustava socijalne skrbi trebale bi biti dopunjene mjerama smanjivanja zapreka za zapošljavanje, s posebnom pozornošću prema teško zapošljivim i slabo plaćenim radnicima. Prema različitim iskustvima iz svijeta, teško zapošljivi pojedinci i nadalje ostaju velik dio korisnika socijalne pomoći, čak i nakon sudjelovanja u programima aktiviranja koji sadržavaju i element prisile poput - najprije posao. Bez sumnje, korisnici socijalne skrbi u svom se radnom aktiviranju susreću s brojnim složenim zaprekama. Obično se bore s nizom različitih i složenih zapreka pri zapošljavanju, uključujući tjelesnu nesposobnost, psihičke probleme, ili obiteljsko nasilje, teškoće u učenju, alkoholizam, ili ovisnost o drogi, a uglavnom su niske obrazovne razine, žive u prometno nepristupačnim područjima, lošeg su zdravstvenog stanja i/ili imaju teškoća sa socijalizacijom i sl.

Promatra li se stanje kod nas, očituje se da Hrvatska ima vrlo niske stope izlaska iz nezaposlenosti. Nadalje, posao se u prosjeku čeka više od dvije godine. Zato je vrlo važno brzo djelovati na suzbijanju tog problema, jer takve osobe imaju veliku vjerojatnost da upadnu u stanje siromaštva i počnu ovisiti o sustavu socijalnih naknada. Aktivnost u traženju posla može opadati s vremenom, pa dugotrajno nezaposlenim osobama na kraju prijeti opasnost da postanu neaktivne i time se potpuno isključe iz radne snage.

S obzirom na to da je RH članica EU-a, koliko nam to olakšava transparentnost tržišta rada, ali i generira neke probleme, poput odljeva radne snage u inozemstvo?

- Sigurno da su snažni negativni utjecaji odlaska radno sposobnog stanovništva na hrvatsko gospodarstvo i mirovinski sustav. Hrvatska i bez toga ima vrlo loše pokazatelje dobne ovisnosti stanovništva (udjel stanovništva starijeg od 65 godina u odnosu na ono u radnoj dobi od 15. do 64. godine), i visoki udjel osoba starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu. Razmjerno brojne migracije našeg radno sposobnog stanovništva najviše su posljedica lošeg djelovanja i nepovoljnog stanja na tržištu rada, zbog velike razlike u plaćama i nadnicama, nedovoljne produktivnosti kapitala ili nepostojanja ulaganja zbog loše poslovne klime i prilično loše kvalitete života u Hrvatskoj. Zbog donedavnih suženih mogućnosti zapošljavanja i gospodarske krize, mladi ljudi gube povjerenje u mogućnost poboljšavanja stanja pa rješenje svojih životnih problema traže u inozemstvu. Zbog toga bi u Hrvatskoj odljev visokoobrazovanih mladih osoba trebalo smatrati ozbiljnim problemom kojem je izloženo naše malo i otvoreno gospodarstvo.

Iako prema službenoj statistici, broj iseljenika iz Hrvatske (pritom ne mislimo na pojedina područja kao što je Slavonija), još uvijek nije kritičan, ima razloga za zabrinutost u pogledu strukture iseljenika zbog sve većeg udjela mladih i visokoobrazovanih koji sve češće trajno napuštaju Hrvatsku. Ipak, emigracija obrazovane radne snage ne mora nužno imati samo negativne učinke za zemlju emigracije poput Hrvatske. Pozitivni povratni učinci očituju se, između ostaloga, u novčanim doznakama, povratku nakon usvajanja dodatnih znanja i vještina, mogućnost stvaranja poslovnih i trgovačkih mreža, pa čak i mogu utjecati na kvalitetu vladanja i smanjenje korupcije. Zaključno, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i uz odgovarajuću pametnu politiku naši stručnjaci u svijetu mogu biti u svakodnevnom kontaktu sa svojim domaćim kolegama te predstavljati most koje naše društvo spaja s najrazvijenijim gospodarstvima.

RH nedostaje radne snage pa poslodavci smiju uvoziti radnu snagu iz inozemstva. Kako to komentirate?

- Smatram kako se ne treba bojati dolaska mnogobrojnih stranih radnika i to zbog više razloga. Prvi je što je kvota za uvoz stranih radnika još uvijek razmjerno mala (31 tisuća osoba), što je samo nešto više od 2 % ukupne zaposlenosti u Hrvatskoj. Nadalje, Hrvatska nije baš neko atraktivno područje ni za izbjeglice s Bliskog istoka pa ni za osobe iz šire regije koje traže posao u inozemstvu. Zašto bi netko dolazio raditi u Hrvatsku u kojoj su primanja prilično mala, troškovi života prilično visoki, a uvjeti života nisu baš idealni pa je napuštaju i mnogi njezini građani? Konačno, najviše stranih radnika zapošljava se u turizmu, graditeljstvu i brodogradnji.

Sve navedene djelatnosti obilježavaju prilično niske plaće, zahtjevan rad (cijeli dan tijekom sezone u turizmu s ograničenim mogućnostima rada izvan nje), i/ili teški radni uvjeti (u građevinarstvu i brodogradnji rad na otvorenom, buci, prašini, visinama i slično), prilično velika nesigurnost na radnom mjestu i vrlo ograničene mogućnosti profesionalnog napredovanja. Sve navedeno utječe da u ta zanimanja, nažalost, često idu oni koji nemaju drugog izbora, a koji u inozemstvu uz bolje radne uvjete mogu zaraditi osjetno više. Na hrvatskom tržištu rada gotovo 40 godina manje-više problemi su zapravo jako slični. Nekadašnja deficitarna zanimanja - od proizvodnih zanimanja: zidari, krovopokrivači, tesari, limari, odnosno od zanimanja u zdravstvu - liječnici i medicinsko osoblje - u najvećoj mjeri deficitarna su i danas. Konačno, gospodarski razvoj i poboljšanje mogućnosti zapošljavanja gotovo uvijek utječu na to da u mnogim zemljama domaće stanovništvo nastoji pobjeći iz navedenih djelatnosti pa se u njima u većem broju zapošljavaju stranci. Moguće nedopuštanje uvoza stranih radnika imalo bi jako ozbiljne posljedice za navedene grane i sigurno bi izazvalo velike štete ne samo u tim sektorima, nego i u gospodarstvu u cjelini.

Na Zavodu za zapošljavanje, ali u centrima za socijalnu skrb, imamo tisuće onih koji će radije odbiti ponuđeni posao umjesto da prihvate biti recimo konobar na Jadranu, ili djelatnik u pekarnici. Kako taj problem riješiti?

- U Projektu o isplativosti rada koji smo moji kolege Ivica Urban, Slavko Bezeredi i ja ostvarili prije nekoliko godina, jasno smo pokazali kako sustavi poreza i naknada u socijalnoj skrbi i za vrijeme nezaposlenosti stvaraju negativan utjecaj na ponašanje i zaposlenih osoba i tvrtki. Na strani potražnje, visoki porezni teret povećava troškove rada, dok na strani ponude visoke granične (marginalne) porezne stope smanjuju nagradu za dodatne radne napore. Nadalje, čini se kako izdašni sustav naknade za vrijeme nezaposlenosti utječu na zaposlene tako da oni smanjuju svoja nastojanja da ostanu raditi, odnosno ne potiče nezaposlene na nalaženje posla. Iako ne postoji opća suglasnost o opsegu utjecaja ovih odrednica, potrebno je ipak usporediti (ili odvagati) negativne i pozitivne učinke djelovanja državne u postizanju ciljeva ekonomske i socijalne politike u odnosu na one izvorno zamišljene.

Sa stanovišta korisnika prava u socijalnoj skrbi i primatelja novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, socijalni transferi u novcu mogu stvoriti negativne poticaje za rad: ako se prekine ostvarivanje pojedinih novčanih prava kada se osobe ponovno zaposle, to može uvjetovati demotiviranje za zapošljavanje i duži rad (takozvane stupice nezaposlenosti i siromaštva). Programi isplativosti rada u najvećoj su mjeri usmjereni na pospješivanje financijskih poticaja koji se ostvaruju iz rada u odnosu na materijalna prava iz sustava socijalne skrbi i zapošljavanja. Drugo, područje zanimanja je gradnja odrednica i uklanjanje zapreka koje susreću slabije plaćene osobe - posebice žene - kada trebaju uskladiti svoje kućne obveze i rad izvan kuće. U projektu se odgovarajuća pozornost posvećuje razvoju modela potrebnog za izračun glavnog pokazatelja “isplativosti rada” za Hrvatsku. Riječ je o graničnoj efektivnoj poreznoj stopi koja pokazuje koji dio dodatne zarade osoba gubi zbog toga što su se povećali (smanjili) porezi, ili smanjile (povećale) naknade.

Kako radno aktivirati one sposobne za rad iz sustava socijalne skrbi?

- Raniji pokušaji u većini zemalja u radnom aktiviranju korisnika u socijalnoj skrbi obično su polučili slabije rezultate, jer su korisnici pomoći koji bi se zaposlili često gubili pomoć u približno jednakom iznosu koliko su ostvarivali dohotka iz rada, a obično i ne bi zarađivali dovoljno da izvuku svoju obitelj iz siromaštva. Neki noviji programi u svijetu, poput američkog New Hope, otišli su korak dalje tako da se zarada roditelja iz rada nadopunjuje određenim iznosom pomoći, čime se osjetno poboljšava materijalno stanje obitelji.

Sljedeći je cilj povećanje zaposlenosti i poticanje ljudi za rad. Većina korisnika pomoći u socijalnoj skrbi kada se zaposli, obično može očekivati da će primati samo minimalna primanja, ili samo nešto malo veći iznos, zato što ne raspolažu znanjima, stručnostima, sposobnostima i radnim iskustvom. Ipak, ako se njihov dohodak iz rada uvećava za određeni iznos, ili im se pomoć u sustavu ne ukida stoga što sami nešto zarađuju velika je vjerojatnost da će korisnici i sami biti jako zainteresirani i aktivni da se zaposle. Različita su iskustva pojedinih programa u svijetu. U spomenutom sustavu New Hope, roditelji koji nisu mogli sami naći posao, a željeli su raditi puno radno vrijeme, imali su mogućnost sudjelovanja u raznovrsnim programima pružanja usluga u zajednici. Dugotrajni korisnici pomoći u socijalnoj skrbi mogli su sudjelovati u raznim programima kroz koje im se pomagalo da nađu posao i na njemu ostanu. Iskustva više programa jasno pokazuju da uvećanje primanja i ne mora biti jako veliko, ali korisnici s njima moraju biti dobro upoznati. (D.J.)