Magazin
REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (IV.)

Rijeka čudovište koja bi progutala tisuću Drava!
Objavljeno 31. ožujka, 2018.
SLAVONAC U ŠOKU: U KIŠNOM RAZDOBLJU NA NEKIM SVOJIM TOKOVIMA AMAZONA JE ŠIROKA I VIŠE OD 300 KILOMETARA...

Vezani članci

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (III.)

Od velike vode do zone slobode

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (II.)

Ne vjerujte medijima: Rio je siguran koliko i svi veliki gradovi diljem svijeta

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (I.)

Sjaj i bijeda Rija de Janeira

Nakon kraće stanke evo nas ponovo u Brazilu, riječima i slikama našeg sugrađanina, koji je i dalje prepun dojmova s putovanja po Latniskoj Americi, pa u četvrtom nastavku možete čitati što ga je još impresioniralo dok je hodio uzduž i poprijeko zemljom karioka.

Brod je “Amazon Star” - ni najbolji ni najgori na Amazoni, taman takav da niste u brizi hoće li stići do Belema, ali da bi mogao imati bar mrvicu udobnosti više - bogme bi! Sve u svemu, brod ima sve što vam treba, a siguran sam da su se našli mnogi koji su i “Titanicu” pronašli nedostatak. Brod je dakle dug pedesetak metara, od željeza je i ima tri palube - na prvoj se smješta glomazni teret (auti, motori, čamci, vreće i sl.), na drugoj je prostor za hamak putnike - imamo i klimu, koja noću hladi do smrzavanja, tako da navlačim svu toplu odjeću koju imam sa sobom, a imam je jer sam na put krenuo u studenome. Tu su i kabine za po dvije osobe (350 američkih dolara) i apartmani - tako na njihovim vratima piše - 500 $. Jedina prednost im je što ih možete zaključati pa se ne morate brinuti o prtljagi, koja je smještena kod vas, ispod vašeg hamka. Sve ostalo su im nedostatci - nemaju čak ni prozore.

Na trećoj palubi su kabine i apartmani, bar i restoran - to možete samo tako zvati - na otvorenom i na krmi prostor za pušenje s tuševima na kraju krme, koje uključe tijekom dana pa možete stajati ispod tuševa, hladiti se i pijuckati pivo ili kolu iz konzerve. Toaleti i kabine s tuševima na našoj su palubi prema krmi i relativno su uredni.

BIBLIJSKA VODA

Osoblje broda nastoji ih držati urednima, pere ih dva puta dnevno, ali ne baš s osobito uspjeha. Imate i kuhinju, gdje možete kupiti doručak za 10, ručak za 20 i večeru za 10 kuna, ali se meni baš i ne jede tamo, tako da usput, kad pristanemo, kupim nešto od hodajućih prodavača voća, kruha, sira, gotovih ručkova, koji, kada brod pristane u luci, nahrupe na njega kao mravi i uz dreku nude svoju robu bez obzira na to bio dan ili duboka noć. Svi su jednako odjeveni tako da znate da su svoju robu ovlašteni prodavati u toj luci.

Prvog dana samo ležim u hamku (hamak je mreža za spavanje, samo što to ovdje nije mreža, nego platno razapeto između dva stupa, drveta i sl. i po meni je najvažniji izum čovječanstva nakon kotača i piva - a kako alkohol ne pijem - znači, objektivan sam!), uz onu lijenost u kojoj guštate toliko da vam je napor otići do toaleta! Poznat vam je onaj osjećaj grižnje savjesti kada nešto trebate učiniti a ne da vam se - lijeno vam je! Ovdje toga osjećaja nema, svrha ove plovidbe brodom i jest upravo to - da budete lijeni, bezobrazno lijeni. Promatram ljude - do pola puta bio sam jedini stranac. U Santarennu mi ih se pridružilo još dvoje troje; strance ne razlikujete dok ne progovore - svi smo ovdje isti - bijeli, crni, šareni. Ljudi su pristojni u ophođenju, tolerantni (dječurlija trči i urliče neprestano, no nitko se na to ne osvrće, čak sam i ja prestao nakon nekoliko sati), netko čita, netko priča, netko sluša glazbu onoliko glasno koliko to voli...

U Manausu i Belemu klima je tropska i velika je vlaga u zraku te imate onaj osjećaj ljepljivosti pa svako malo odete na pramac, gdje vjetar nekad samo ugodno rashlađuje, a nekad - istina rijetko - otežava hodanje. Toplo je (30 - 35 Celzijevih stupnjeva), noću ne ispod 22 stupnja, naravno vani, unutra je noću za smrznuti se. Ne znam koji je vrag tim Latinoamerikacima - svagdje (brod, bus, avion, zračne luke, supermarketi, metroi) gdje ju mogu postaviti, klimu noću odvrnu do smrzavanja. To zaista treba imati stalno na umu tijekom putovanja ovim dijelom svijeta jer možete imati ozbiljan problem ako vam topla odjeća nije pri ruci.

Navečer na krmi, gdje je “bar” i mjesto za pušenje, trešti glazba da vam uši otpadnu. Ludnica! Vrijeme i ponekad dosadu (ipak put traje pet dana i četiri noći) kratim odlascima na pramac i u “bar”, promatranjem rijetkih pristajanja u luke (šest-sedam) i pisanjem svega što ste dosad pročitali - evo, nemam više papira, a četvrti je dan puta! Za sutra ću već smisliti nešto ili ću jednostavno samo biti lijep, pardon - lijen! Upravo me bakica - hamak cimerica nudi ručkom.

A Amazona? Znam da nije beskrajna, ali reći da je ogromna - malo je! Kada smo bliže jednoj obali rijeke, drugu jedva da vidimo. Ne znam kako to dočarati - kao kada bismo sve najveće rijeke svijeta - Nil, Ind, Mekong, Iravadi, Jangce - pustili da teku usporedo a još bi nam ih nedostajalo. Našu Dravu ovi ne bi ni ucrtali na kartu. Jednostavno morate to vidjeti i doživjeti. Na nekim dijelovima u kišnom razdoblju Amazona je široka nevjerojatnih 350 kilometara!

Na polasku iz Manasua prije isplovljavanja na brod je ušla skupina dugim cijevima naoružanih policajaca pomno promatrajući putnike i njihovu prtljagu. Pomislio sam da je to uobičajeni način kontrole broda i putnika prije polaska, ali prevario sam se. Dobrih pola sata trajala je potraga, sve dok nisu uočili tipa udaljenog samo tri-četiri hamka od mene i naredili mu da pokupi svoje stvari te ga odveli s broda uz, naravno, dužnu pozornost ostalih putnika.

Nakon dan-dva plovidbe policija je opet posjetila brod, čini mi se da je sad to bio uobičajeni posjet, i zatražila od svih putnika da stanu kod svojih stvari te pomno pretražila prtljagu svih, uključujući i mene. Hvala lijepa, doviđenja - ovaj put nisu pronašli ništa. Što su tražili, ne znam - drogu možda?

LUČKI BELEM

I tak nakon pet dana plovidbe, u rano jutro, na obzorju se uočavaju neboderi Belema, onako iz daljine prva pomisao mi je bila kao da uplovljavate u luku New Yorka. Zašto? Pojma nemam, niti sam ikad uplovljavao u luku New Yorka, niti sam toliko dugo vremena proveo na brodu! Mislim da je i uzbuđenje putnika bilo ravno uzbuđenju prvih doseljenika u Ameriku.

Iskrcavanje i lagano u zgradu luke, a ona kao zgrada zračne luke pri dolasku, samo nešto manja, klimatizirana, uredna, s jednakim uzbuđenjem onih koji dočekuju svoje. Mene naravno ne dočekuje nitko, osim bezobraznih taksista, koji za vožnju od možda 1,5-2 km do hostela traže 100 kuna! E, bogme, neće ići, ja ću polako pješice, jer je vrlo jednostavno pronaći hostel, a ionako sam stigao nekoliko sati prije cheek-ina. Istina, vruće je i sparno, vlaga je u zraku, ali s noge na nogu i uz cigaretu - ni za 20 minuta ja sam u hostelu, a onih 100 kuna potrošit ću negdje drugdje.

Belem je lučki grad s više od 150.000 stanovnika, naizgled nezanimljiv, bezličnih nebodera sagrađenih između također ni lijepih ni ružnih dvokatnih i trokatnih zgrada, sa širokim avenijama natkrivenim hladovinom manga koje bivaju presijecane uskim jednosmjernim ulicama i uličicama starog dijela grada. Sve zanimljivo za vidjeti i doživjeti koncentrirano je na relativno malom prostoru centra grada. I moj se hostel tu nalazi, ni tri minute hoda od Plata Republice - središnjeg trga Belema, na kojem je smještena reprezentativna zgrada kazališta Theatro de Paz. Iako je moj hostel blizu, gotovo u samom centru, četvrt mi baš ne ulijeva povjerenje, ali to je samo prvi dojam.

Zgrada kazališta izgrađena je 1878., nakon devet godina gradnje, i jači dojam ostavlja vanjštinom negoli unutrašnjošću. Može primiti 880 gledatelja u klasično uređenom prostoru: parter - 150 ljudi, tri kata balkona - 300-tinjak ljudi, a raja na galeriju! Pod je izrađen (kao i kod svih kazališta do sada viđenih) od kvalitetnog brazilskog drva, posložen u pravilne oblike, u kojima sam tek pregledavanjem fotki uočio lijepo vidljive i uredno posložene svastike iliti kukaste križeve! Budući da se radi o izvornom podu iz 19. stoljeća, očito je to samo optička iluzija koja nema nikakve poveznice s nacizmom ili hinduizmom.

Svake nedjelje se na trgu održava sajam svakojakih drangulija, pa tako i mog prvog dana u Belemu. Nazočim natjecanju nekoliko timova capoeire, borilačko-plesne vještine Afrobrazilaca, čiji korijeni sežu do 500 godina u prošlost. Odmakom od trga, prema obali, poprilično neurednom glavnom avenijom, s ugodno rashladivim povjetarcem s Rio Rará, zaštićeni hladovinom stižete do obale rijeke.

UBIJANJE DOSADE

Belem je, naime, glavni i najveći grad države Para i nalazi se otprilike 100 km uzvodno od Atlantika, na rijeci Para, odvojen od većeg dijela delte Amazone otokom Marajo (Maražo), koji je, uzgred, površinom ali i oblikom kao Švicarska! Nije samo glavna avenija prljava - preko noći nepočišćenog otpada ima posvuda, iako čistači uredno metu svoj dio grada. Ili su čistači poprilično neučinkoviti, ili su mještani učinkovitiji - ostalo mi je nepoznato! A na obali rijeke, koja se doima kao more, samo što je prljavosmeđe boje, polaganim hodom kroz Estação das Docas stižem do eksplozije boja, ljudi, mirisa, zvuka - tržnice. Inače, u gradu su temperature od 30 do 35 stupnjeva, preko dana, navečer 23 - 28 stupnjeva, ali vlaga u zraku pojačava osjećaj vreline. Ipak, u hladovini je uz povjetarac s obale izuzetno ugodno.

Sve u svemu, da zaključim priču - onaj dan viška (raniji odlazak iz Manausa) samo je oduzet Manausu, ništa nije pridonio mom doživljaju Belema. Tako da i nemam pojma što raditi posljednjeg dana u tome gradu - besciljno lutam po Estação das Docas, Ver-o-Peso, tržnici, lučici... A tamo život da ne može biti življi. Jutro je pa je prepuno ljudi, trgovaca, besposličara, policije koja pazi da taj organizirani kaos uredno funkcionira, gradski autobusi taksiji uredno stižu i odlaze... A tek ribarnica! Smještena je unutar povijesnog zdanja Ver-o-Peso, uredna, prostrana, živahna s ponudom morske i riječne ribe raznih boja, šara i oblika. Neke nikad u životu nisam vidio. Velike ribe, one od 10, 20 pa i 50 kg, filetiraju na pultovima i tako ih prodaju. Cijena 10 - 50 kuna, ovisno o kvaliteti ponuđenog. Kozice, cijele ili samo repovi, svih veličina od 20 pa do bogme 100 kuna! U svakom slučaju, dan za pamćenje...

Priredio: Darko JERKOVIĆ
Veličanstvena tržnica

Estação das Docas izuzetno su luksuzno preuređena skladišta na dokovima rijeke u restorane, slastičarnice, mini pivovaru, suvenirnice. Cijene: u restoranima obrok 50 - 100 kn, kugla sladoleda 15 - 20 kn, malo pivo iz craft pivovare 15 - 25 kn. Odatle obalom izlazim na tržnice krcate ljudima, preglasnom glazbom, gdje se redaju prodavači suvenira, mesa, ribe, povrća, raznog tropskog voća. Tu su štandovi, njih 50-ak, s ponudom jeftinog jela i pića (uglavnom sokovi tropskog voća, kokosovi orasi, voda, kola, pivo), sve smješteno na velikoj površini natkrivenoj tendama ili u povijesnim zdanjima kao što je Ver-o-Peso. Inače, Ver-o-Peso mnogi svrstavaju u vrh deset najpoznatijih svjetskih tržnica i kažu da, što je Eiffelov toranj Parizu, to je Ver-o-Peso Belemu - simbol prepoznatljivosti. Tijekom vladavine Portugalaca tu se se nalazili uredi poreznika pa je tržnica dobila ime od fraze “haver-o-peso”, koja u prijevodu znači - “dobiti težinu”. Naime, poreznici su porez ubirali na sva dobra koja su stizala u Belem, a njihova se vrijednost mjerila težinom. Cijeli kompleks datira iz 17. stoljeća.

Zarazno jaka energija Belema

Stižem u slikovitu lučicu koja me neodoljivo podsjetila na lučice dalmatinskih otoka - samo su brodice drukčije, a umjesto galebova ovdje caruju neke crne ptičurine slične lešinarima, ali manje; i smrdi, užasno smrdi! Toliko je lijepo i fotogenično da taj smrad, neću reći, ne osjetite, ali ga svjesno zanemarujete. I tu je “Kuća 11 prozora”, tako se zove, mala utvrda, ali ljupka, koliko to utvrda može biti, i onda nasuprot njoj u bijelo oličena katedrala u kontrastu s tamnim oblacima koji su se u trenutku nadvili nad ovaj dio grada i istresli pljusak koji nije trajao ni pet minuta. Pa onda opet prži li ga prži! Svi na ulicu; žamor, šušur, buka... toliko života da ne možete ne osjetiti ushićenost. Katedrala je pak smještena na lijepo uređenom i brižno održavanom trgu punom cvijeća, ali bez hladovine ijednog drveta - samo poneka palma razbija monotoniju nisko uređenih cvjetnih aleja. I to je sve što, uz poneku povijesnu građevinu, crkvu ili trg s parkom, imate vidjeti u Belemu, ali je i više nego dovoljno jer odiše tako koncentriranom i zaraznom energijom da oduševljava.

Belem je glavni i najveći grad države Para, oko 100 km uzvodno od Atlantika, na rijeci Para, odvojen od većeg dijela delte Amazone otokom Marajo.

Na ovakvim putovanjima držim se svog mota: Ne očekuj više od onoga koliko bi i ti dao za taj novac - i razočaranja nikada nema!

Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: NOVE STRANKE, STARE BOLESTI (I.)

Kad je politika hobi, odgovornost je nikakva