Francuska, koja se ponosi svojim unitarnim uređenjem i slabo ili uopće ne mari za manjinske narode, njihove jezike i potrebe, već dugo se suočava s izazovima koji dolaze s periferije, u prvom redu iz Sjeverne Baskije i Sjeverne Katalonije te otoka Korzike. Nedavni referendum o neovisnosti Katalonije u odnosu na Španjolsku za sada nije uzburkao duhove u njezinu francuskom dijelu, ali je zato ohrabrio Korzikance da odlučnije istupe prema Parizu.

Što se tiče prvih dviju regija, one praktički za službeni Pariz i ne postoje, a ozemlje na kojemu žive francuski Baskijci i Katalonci uključeno je u departmane Pyrénées-Atlantiques i Pyrénées-Orientales. Ako se Sjeverna Katalonija u francuskim medijima uopće i spominje, onda se koristi “neutralni” naziv Roussillon. Korzika je do 1. siječnja ove godine bila podijeljena na dva francuska departmana Haute-Corse i Corse-du-Sud, a do 1975. bila je u sastavu francuskog departmana koji je obuhvaćao Provansu sve do Alpa i Azurnu obalu.

Divide et impera, znali su to još stari Rimljani. Sjetimo se da su se sličnim političkim smicalicama (poznatim u literaturi kao gerrymandering) ne tako davno koristili i velikosrpski krojači Kraljevine Jugoslavije koji su Hrvatsku i druge povijesne zemlje ispresijecali proizvoljno iscrtanim administrativnim granicama nazivajući ih nedužno po rijekama pa su se tako Dubrovnik, Korčula i Mljet 1929. našli u istoj (Zetskoj) banovini zajedno s Novim Pazarom, Đakovicom i Kosovskom Mitrovicom, a Vukovar, Vinkovci i Županja ugurani su u Drinsku banovinu zajedno s Valjevom, Užicama i Čačkom! Francuski otok Korzika od prvog dana ove godine uživa administrativni status tzv. teritorijalne zajednice, no to je tek mali ustupak kada je riječ o zahtjevima lokalnih stanovnika.

Uoči nedavnog posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona početkom veljače na ulice upravnog sjedišta Ajaccia izišlo je čak 25.000 Korzikanaca zahtijevajući izjednačavanje korzičkog jezika s francuskim, uvođenje ograničenja za kupnju zemlje za svakog tko ne živi na otoku duže od pet godina te oslobađanje političkih zatočenika iz francuskih zatvora. Spominjanje korzičkih aktivista koji su u borbi za prava lokalne zajednice posegnuli za nasiljem podsjetilo je na tegobnu noviju prošlost otoka i djelatnost terorističkih skupina poput Nacionalne oslobodilačke fronte Korzike (FLNC). Ovi zagovornici neovisne korzičke države i političke vendette koji su odustali od borbenih aktivnosti 2014. smatraju se odgovornim za smrt četrdesetak osoba, među njima i prefekta Claudea Érignaca koji je ustrijeljen 1998. nakon što je nazočio koncertu klasične glazbe. Njegov ubojica Yvan Colonna osuđen je na doživotnu kaznu i služi je u zatvoru Toulon-La Farlède. Mete bombaških i pljačkaških napada korzičkih terorista naročito 70-ih i 80-ih bile su brojne javne zgrade, banke, hoteli i vojarne, sve odreda simboli francuskog “kolonijalizma” na otoku, a na udaru su se našli i mjesni poduzetnici koji su bili prisiljavani plaćati tzv. revolucionarni porez.

Za razliku od Katalonije koja je bogata i samodostatna, Korzika uvelike ovisi o pomoći Pariza. Zbog toga korzički nacionalisti iz stranke Pe a Corsica koji su pobijedili na lokalnim izborima u prosincu prošle godine traže autonomiju, a ne neovisnost.

Ako zemlju koja je sebe nazivala Repubbrica de Zêna (riječ je o Republici Đenovi, nekada velikoj pomorskoj sili na Sredozemlju i u Crnom moru) iz 18. stoljeća možemo smatrati pretečom Italije s obzirom na činjenicu da se njezin nekadašnji teritorij danas nalazi u sastavu te europske države, onda možemo reći da se Korzike njezina domovina odrekla prodajući je Francuskoj 1764. Kako u to predmoderno doba nacije nisu postojale, Đenovežani su svoj dug prema Francuskoj ispunili hladnokrvnim ustupanjem tog otoka Parizu. Prkosni i slobodoljubivi Korzikanci dugo su bili trn u peti Đenovežanima boreći se za svoju slobodu. Godine 1736. proglasili su Kraljevinu Korziku na čelu s njemačkim pustolovom Theodorom von Neuhofom, a 1755. i svoju Republiku. Korzički državotvorac Pasquale Paoli napisao je korzički ustav na talijanskom jeziku nadahnut Jean-Jacquesom Rousseauom dajući pravo glasa ženama. Upravo je on odabrao Maurovu glavu (U Moru) za državno obilježje Korzike.

Talijanski jezikoslovci i danas tvrde da je korzički jezik (corsu, lingua corsa) zapravo dijalekt talijanskog te je u najbližem srodstvu s toskanskim narječjem koje je osnova današnjeg talijanskog jezika. Broj njegovih govornika sve je manji, a UNESCO-ov Atlas ugroženih svjetskih jezika iz 2010. korzički ubraja među one kojima prijeti izumiranje.

Macrona nisu impresionirali prosvjedi niti zahtjevi lokalnih političara s kojima se susreo, tako da je moguće očekivati status quo. Francuski državni nacionalizam temeljen na unitarizmu, supremaciji većinskog francuskog jezika i republikanskom načelu laičnosti (laïcité) koje isključuje svaku mogućnost da netko ima više prava od drugih glavna je prepreka da u doglednoj budućnosti manjinski identiteti budu priznati. To je ujedno i zahvala Pariza otoku koji je Francuskoj podario državnika i vojskovođu Napoleona Bonapartea, rođenog kao Nabulionu Buonaparte u Ajacciu 1769. Koliko daleko je Francuska spremna ići je i uporno odbijanje ratifikacije Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. Da taj dokument Hrvatska nije usvojila, vjerojatno nikada ne bi bila članom Europske unije. Rezultat francuske drskosti da ne poštuje europsku pravnu stečevinu ubrzana je asimilacija manjina.

Još jednom simbolu francuske jezične supremacije La Francophonie koja okuplja 57 bivših francuskih kolonija zadao je simbolički udarac ugledni francuski pisac podrijetlom iz Konga Alain Mabanckou odbijajući Macronov poziv da sudjeluje u promicanju francuskog jezika diljem svijeta optužujući Pariz da se iza te organizacije skrivaju sebični francuski politički interesi koji uključuju i potporu represivnim afričkim elitama.