Obilježava se danas Međunarodni dan materinskoga jezika, srastao već uz našu suvremenu kulturu. Taj je dan, naime, Unesko 2000. ustanovio radi njegovanja i očuvanju vlastitih jezičnih posebnosti, osobito u višejezičnim sredinama i državama. U svemu tomu, naglasak u nas nekako uvijek biva na tomu višejezično pa se naglašava da valja poštivati druge jezika i da svatko ima pravo govoriti i pisati na vlastitom materinskom jeziku. Tomu doista i jest tako – nije hrvatski otok u sred nijemoga mora. Usuprot, hrvatski je bio i ostao u sred živih valova različitih jezikâ. Još se osjete utjecaji latinskoga, njemačkoga, mađarskoga, talijanskoga, srpskoga pa čak i turskoga jezika. Sve su to jezici koji su u jednom trenutku hrvatske povijesti bili politički nadmoćni, kao što danas ta prevlast pripada engleskom.

Kako se naš hrvatski nosi s tuđim utjecajima? Valja ponajprije razdijeliti hrvatski jezik na književni (standardni) i razgovorni. Razgovorni je jezik naš svagdašnji kojim se služimo kada razgovaramo unutar obitelji, s prijateljima, neslužbeno. Ima u tom hrvatskom, barem u tom osječkom hrvatskom, pijaca, šnicli, astala, tišlera, bašča, ćoškova, haustora, ganjaka, anjforta, u mlađih je sve in i kul i fora ili si faca ili nisi... i neka ima, razgovorni jezik naš je intimni jezični prostor i služimo se njime kako mi želimo.

Književni je jezik strog. On teže propušta tuđice, stabilniji je i ima svoja pravila koja bismo trebali poštivati. Birani je to hrvatski jezik kojim bismo se trebali služiti u javnosti. Uči se, valja ga štititi i njegovati kao nacionalno blago jer hrvatski jezik Hrvatima to doista i jest.

Zaštititi jezik ne znači prigodničariti kao danas, jezik se štiti zakonom o javnoj upotrebi. Hrvatski jezik nema takav zakon. Većina ga europskih zemalja ima i nitko ih ne optužuje da imaju jezičnu policiju kojom nas plaše. Jezični zakon pitanje je nacionalne i kulturne, ali ponajprije političke zrelosti.

Književni jezik učimo u školi. Što je hrvatskomu jeziku namijenila obrazovna reforma? Čak ni to da se zove hrvatski, kurikulum nije hrvatska riječ. Predložene zamjene kurikul i uputnik politički reformatori ne prihvaćaju. Hrvatski se jezik u predmetnom kurikulu spominje u nazivu predmeta, a na sljedeće 322 stranice pridjeva hrvatski skoro da i nema. Kako se onda zove jezik? Hrvatski naravno, ali samo uz nekoliko potvrda i to kada se suprotstavlja mjesnom govoru. Njegovaniji će, po kurikulu sudeći, biti idiolekti i dijalekti, nego hrvatski naš književni. Iz kojega ćemo pravopisa, gramatike i rječnika učiti? Ne znamo. Nitko službeno nije odobrio, osim propisa iz 2013. da nitko više ne odobrava pravopis. Lektori u glasilima? Ako ih uopće ima - kako im se hoće, kao i autorima. Pogrješka i greška, ne ćete i nećete, Camusa i Camusja, bleiburški i blajburški, Peking i Beijing, Pjongjang i Pyongyang, Pjongčang i Pyeongchang...

Valjana školska reforma i zakon o javnoj upotrebi hrvatskoga jezika zbiljski bi potvrdili vrijednosti Međunarodnoga dana materinskoga jezika – promicali bi i štitili hrvatski jezik u mnogojezičnom svijetu u kojem živimo.