Vrhunci austrijske secesije - naziv je predavanja doc. dr. sc. Jasminke Najcer Sabljak, koje je u povodu 100. obljetnice smrti najznamenitijeg austrijskog umjetnika Gustava Klimta (1862.–1918.), održala u Austrijskoj čitaonici Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek.

Klimt je zajedno s nekolicinom umjetnika obilježio razdoblje bečke moderne, a njegovo ime postaje sinonim za fin de siécla, razdoblja na prijelazu 19. i 20. st. Njegova se djela nalaze u svjetskim muzejima i privatnim zbirkama, te su predmet velikog interesa stručne i šire javnosti.

Predavanje Jasminke Najcer Sabljak, docentice na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, dalo je pregled najpoznatijih Klimtovih djela, od svojih slikarskih početaka koje pripada historicističkom razdoblju, do secesijskih i simboličkih slika zrele umjetničke faze.

- Početci njegova slikarstva vežu ga uz brata Ernsta i prijatelja Franza Matscha. Dvadesetak je godina bio dekorater brojnih privatnih i javnih palača, ponajviše kazališta i muzeja diljem Monarhije, dekoriranih u historicističkom duhu. Njegove slike za Burgtheatar i Kunsthistorisches Museum smatraju se vrhunskim djelima austrijskoga kasnoga historicizma. Stropna dekoracija za svečanu dvoranu Sveučilišta u Beču, 1894., s avangardnim prikazima alegorija Medicine, Filozofije i Prava, izazvala je mnoge kontroverze te postala prekretnicom Klimtova umjetničkog stvaralaštva. Nakon toga postaje idejni začetnik i utemeljitelj bečke secesije (Wiener Secession) 1897. Njegovi najzastupljeniji motivi bili su ženski portret i pejzaž, u kojima je bio sklon apstrakciji i geometrizmu. Među najpoznatijim njegovim djelima su portret Adele Bloch Bauer iz 1907. (danas u Neue Galerie / Museum for German and Austrian art / u New Yorku), i Poljubac, iz 1907./'08. (danas u bečkom Belvedereu). Ova su ostvarenja slikana na vrhuncu njegova “zlatnog razdoblja”, realizam i geometrijska apstrakcija podvrgnuti su sintezi, a plohe prekrivene ornamentom u bizantskom stilu, pune egzotične simbolike - napomenula je dr. sc. Najcer Sabljak, koja je predstavila poveznice i utjecaje Klimtovih djela na hrvatske umjetnike (Meštrović, Bukovac, Auer...), i djela koje je radio za riječko kazalište, što je istraživala dr. sc. Irena Kraševac.

Kao poveznicu istraživanja umjetnika hrvatske i bečke moderne u Klovićevim dvorima u Zagrebu, prošle je godine organizirana izložba “Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900.”, a do veljače gostuje u bečkom Belvedereu. Na njoj se može vidjeti kako su se najznačajniji hrvatski umjetnici vratili na ishodišta svog umjetničkog formiranja.

Predavanju dr. sc. Najcer Sabljak prethodilo je otvorenje izložbe “Gustav Klimt – pionir moderne”, u organizaciji Austrijske čitaonice i Austrijskoga kulturnog foruma Zagreb.

Izložba se sastoji od 15 postera koji govore o Klimtovu životu i radu, a obogaćeni su reprodukcijama njegovih slika, crteža, murala. Osnovavši Društvo umjetnika Klimt je dekorativno uređivao muzeje i građevine, nakon čega je postao predstavnik austrijske secesije, odnosno Jugendstila. Slijedi njegova zlatna faza u kojoj nastaju Beethovenov friz, a potom i znamenita slika Poljubac.

Gustav Klimt rođen je u Beču 1862., a umro je 1918., u suton jednoga razdoblja, na kraju Velikoga rata, u vrtlogu raspada Austro-Ugarskog Carstva i nastanka Austrije.

- Karijeru je započeo vrlo rano, s 14 godina, kao sin češkoga emigranta zlatara, kada dobiva stipendiju za Školu umjetničkih zanata Austrijskoga muzeja za umjetnost i industriju. Nakon završetka školovanja 1883., s bratom i školskim prijateljem Franzom Matschom osniva atelijersku zajednicu u kojoj desetak godina mnogobrojne ukrasne zidne i stropne slike prodaju palačama, vilama i kazalištima - izložio je Siniša Petković, dipl. knjižničar, na otvorenju izložbe.

U svojoj ranijoj fazi, kada još prevladavaju historicistički stilovi, stvara vrlo značajna djela za koja dobiva Zlatni križ za zasluge, carsku nagradu i članstvo u Bečkoj kući umjetnika. No od 1890. sve se više udaljava od krute akademske tradicije, traži individualni stil, poprima sve više ekspresionističkih obilježja, te razvija svoje tipične ravne ornamente. Godine 1897. prestaje biti član Kuće umjetnika te postaje suosnivač i prvim predsjednik Bečke secesije, koja najavljuje borbu državnim normama usmjerenim prema umjetnosti.

- Skupina umjetnika koja je željela na moderniji, pustolovniji način stvarati svoja djela, osnovala je secesiju. Njegove dekoracije počele su izazivati oštre kritike konzervativnoga Beča, ali on je slikanjem veličanstvenih portreta ženâ iz otmjenoga društva mogao dovoljno ugodno živjeti, oslobođen narudžbi. Klimt nije bio buntovnik. Klonio se javnosti, a i privatni život držao je za sebe. Iz njegovih slika zrcali se unutrašnji svijet i ljepota puna senzualnosti. Život Gustava Klimta podudara se sa zlatnim dobom Beča s kraja stoljeća. Bilo je to vrijeme umjetničke obnove i umjetničkoga bunta, te rađanje modernizma. Nova umjetnost, art nouveau, donosi svoje samosvjesne i dekadentne pravce u slikarstvu i literaturi kroz koje se provlačila snažna opčinjenost erotikom. Bio je to Freudov Beč koji je izvana još bio u duhu viktorijanskoga morala, ali neobuzdano ponašanje bila je glavna tema dana. Bečka zanesenost erotikom našla je u Klimtu velikoga pjesnika. Ni jedan drugi umjetnik nije tako slavio Erosa, a iznad svega žene, kao muze vampa i konačnog ispunjenja svrhe života. Godine 1907. nastalo je jedno od njegovih najpoznatijih djela, portret Adele Bloch-Bauer Prve, kćerke jednoga bečkog bankara. Riječ je o portretu s vrlo realističnim licem i bogatim zlatnim dekorativnim elementima. Činjenica da su pojedinci upotrebu zlata smatrali kičem, sigurno nije smetala Klimtu - dodao je Petković.

Dekorativni i “autentični” karakter njegova djela također je Klimta spriječio da ikada dobije profesuru. No, način na koji je slikao, kod ljudi je izazivala pobožnost.

Klimtov odnos prema ženama posebno je poglavlje povijesti umjetnosti, jer je ljepši spol uvijek iznova prikazivao bojama i oblicima. Ne zna se koliko je zapravo djece imao. Ipak, nakon njegove smrti pojavilo se njih četrnaest, koji su u želji da dobiju dio zlatnoga kolača podnijeli zahtjev za nasljedstvom. Četvero ih je službeno priznato.

Nikada se nije ženio, volio je svoju strast i samoću. Još 1899., dok je imao aferu sa ženom svoga brata, započeo je odnos s Almom Mahler. Istodobno je posjećivao još neke dame. U takvoj poligamiji nije bilo moguće živjeti bez ljutnje i stresa, što je vidljivo i iz brojnih ljubavnih pisama koja su iza njega ostala. Umro je u 55. godini od posljedica moždanoga udara.

- Unatoč njegovu velikom uspjehu, kritika ga još desetljećima nakon njegove smrti odbacuje kao uglavnom dekorativnoga. Danas je neupitna njegova povijesnoumjetnička ključna uloga u razvitku bečke secesije, odnosno Jugendstil - zaključio je Petković.