Za nama je godina u kojoj je, između ostaloga, obilježeno i 500 godina od kada je Martin Luther na vrata crkve Svih svetih u njemačkom Wittenbergu pribio svojih 95 teza o oprostima. Ustvrdio je da kršćani ne bi smjeli moći kupovati ili zarađivati svoj put u raj, osim kroz milost Božju. Na to ga je ponukalo to što je Rimokatolička Crkva tog vremena naveliko prodavala oproste onima koji su imali novca da ih kupe - što je grijeh kupca oprosta bio veći, to je dokument nadležnih crkvenih vlasti sa službenim oprostom bio skuplji. Lutherova je kritika dovela do raskola u Rimokatoličkoj Crkvi i tako se rodio protestantizam. Reformacija je pak dovela do trajnih promjena u Europi.

Petsto godina poslije, također s brojnim primjedbama o društvenom ustroju, Vladimir Tribuljak objavio je u vlastitoj nakladi “Novih 95 teza”. Doduše, ne o religijskim pitanjima, nego o problemima u hrvatskom društvu.

Autor živi i radi u Osijeku u kojemu je, s iznimkom trajanja visokoškolskog obrazovanja, i odrastao. Poduzetnik je, ali prije svega mali čovjek, građanin koji je nezadovoljan stanjem u našem društvu. Glavni je sastojak tog nezadovoljstva razočaranje, jer stava je da se hrvatsko društvo trebalo mnogo bolje razvijati.

Nove su teze podijeljene u poglavlja, počinje s poglavljem “Općenito”, u kojemu je 1. teza - treba nastojati u društvu širiti umjereni optimizam. Jednako tako ima mnogo istine i u 6. tezi, u kojoj kaže kako “nekad ne primjenjujemo ni ono što znamo”. Autor želi više solidarnosti u društvu (11.), ali je i mišljenja da ne poštujemo dovoljno sami sebe (12.). “Kontrola rada svakoga mora postati normalna stvar”, kaže u 22. tezi.

Naravno da je dio “Teza” upućen lokalnoj upravi te području ekonomije.Tribuljak upozorava kako se u nas sustavno ne donose planovi razvoja (63.), ali i da se mora kontinuirano pratiti uspješnost svih poduzeća u javnom sektoru (64). U 73. tezi autor traži od “države da administrativne barijere, koje ograničavaju poslovanje, dovedu do toga da budu razume i obrazložene”. Naravno, neizostavna je problematika i natječaja - trebaju biti javni i jasno obrazloženi (75.); dobar kriterij za izbor ponuđača je broj radnika i prosječan broj godina rada radnika u poduzeću ponuđaču (77), državna uprava treba voditi javnu evidenciju ocjena izvođača (79.).

Kad je riječ o obrazovanju, za autora je ono i dalje jedno od najisplativijih ulaganja (86.), ali treba i težiti stalnom poboljšavanju (87.), a školski program treba prilagoditi mogućnostima djece (89.) Kraj knjige posvećen je poglavlju socijalna politike - autor upozorava kako “socijalna prava nisu besplatna” (94.).

Zaključno, Tribuljkova je knjiga zanimljivo i odvažno štivo o onome što većinu nas tišti. Istina je da ove “Nove teze” neće podići ni približno prašine kao one Lutherove, ali utješno je znati da i danas građani imaju snage i volje javno progovarati o nepravdi u društvu. D. Kuštro