Može se za Orahovicu reći da je mali gradić u šumi. Jer šume, tih pluća prirode, posvuda je uokolo. Šume su u orahovačkom kraju poznate prije svega po Parku prirode Papuk, jedinom geoparku i jedinom parku pod zaštitom UNESCO-a u Hrvatskoj.

Papuk i Krndija protežu se iznad Orahovice, bogati su plemenitom divljači, rijetkim biljnim i životinjskim vrstama, a nadasve poviješću. No, ovo područje poznato je i po carstvu gljiva. Orahovačke šume su ih pune.

Nakratko ćemo zaviriti što kaže mikologija, znanost koja proučava gljive. Gljiva ima oko milijun i pol vrsta. Opisano ih je tek oko sedamdeset tisuća. Hrane se organskim tvarima uginulih bića. Kaže se da kada ne bi bilo gljiva, šume bi se ugušile u vlastitom otpadu. Gljive su zapravo šumski čistači, “škovacini”. Za razliku od drugih biljaka, gljive su pod zemljom. Ono što vidimo golim okom samo je plod, koji se rađa, živi kratko vrijeme, istrune i nestane bez traga. Opet pod zemlju. U raznim plemenima i kulturama gljive se smatraju svetima. Neke od njih upotrebljavaju se u ritualima u kojima sudionici upadaju u stanje “proširene svijesti”, u svojevrsne psihodelične tripove.

No, Orahovčani su svoju svijest, kad su u pitanju gljive, ipak usmjerili na gljive kao hranu, pikantnu deliciju u kojoj uživaju. Čak i oni koji nisu ljubitelji gljiva vole ih tražiti. Boravak u šumi uvijek godi, a kad se još nađe gljiva, to je onda potpun doživljaj. Pravi orahovački gljivari znaju gljivarska staništa. Svaki od njih ima svoj teren, u kojem gotovo uvijek nalazi gljive. To je za svakoga od njih mala tajna. Oni poznaju gljive orahovačkog podneblja. No, ipak treba biti dobar poznavatelj gljiva, jer iako su većina jestive, ima i onih koje to nisu, koje su smrtonosne.

Ovaj tekst nije poduka o jestivosti gljiva. Za to treba savjetovati gljivarske stručnjake. Ovo je samo priča o gljivama orhovačkog kraja kao jednom od naših prirodnih bogatstava, koje rastu u rijetkoj, čistoj hrastovoj šumi, kao stvorenoj za gljive. Na orahovačkom području posebno su traženi i poznati vrganji. U proljeće ih je u nekoliko boja, smeđi, crvenkasti, pa čak i sivkasti, proljetni su vrganji svjetliji, češće ih napada crv. Isto tako ovisno je o staništu je li to bukova ili hrastova šuma. Vrganji u crnogoričnom okruženju čak vuku na ljubičasto. Ipak, pravom gljivaru najljepše je naći onaj crnog klobuka, debelog stručka, hrastov, jesenski. Vrganja ima mnogo vrsta. Ovaj s orahovačkog područja je onaj pravi, klasični, domaći. Druge vrste vrganja narod svakako zove - grabov djed, pasji vrganj, svinjski, turčin. Svi su oni jestivi, samo neke treba više kuhati jer su žilaviji i pripremati ih na druge načine. Jedan orahovački gljivar priča svoju priču:

- Našao ja jedan vrganj, pa mu odmah tražim brata. Čak onako sebi u bradu podviknem: 'Bajo, bajo...' Vidi, tri na hrpi, pet. Ispod granja jedan samac. Stariji, veliki. Nije truo. Izrezat ćemo ga na ploške. Ako je dobar, ide na pohanje, u protivnom ploške idu na sušenje za zimu. Dodatak jelima. Nedaleko od mene prijatelj dovikuje: 'Evo, desetak na prostoru od jedne sobe.' Sretnemo se da vidimo tko je koliko našao. Pola sepeta za tako kratko vrijeme. Dobra berba.

- Evo ja sam ti ubrao one što ti skupljaš - dobaci prijatelj i doda mi nekoliko smeđih, narančastih, zelenih, ljubičastih primjeraka. Golubare, golubice, krasnice. Fina gljiva. Može se spremati na luku, pohati. Vrlo je ukusna. Nedaleko od nas nešto se prevrnuto bijeli.

- To sam ja šutnuo nogom. Neko bijelo jaje. Gljiva je to, al' ta sigurno nije jestiva - važno dobaci kolega.

- Ma kakvo jaje. To ti je mlada rujnica, blagva, kraljevska gljiva, delikatesa - odgovaram.

Malo dalje nađem stariju rujnicu. Izrasla iz jajeta. Narančasto-crveni klobuk. Debeli žuti mesnati listići. Bit će juhe, žute, kao od stare koke. Dolje prema jarku vlažno. Ispod nadignutog lišća žutice, lisičarke. Raspoređene u pravilnim lukovima. Kao da je sjeme bacio vješti sijač. Otkinem tanku grabovu šibu. Očistim grančice i lišće, na kraju ostavim kuku. Na šibu sam nizao bijele gljive, mlječeve, mlječike. Klize kapljice mlijeka po šibi. Supruga ih obožava. Ja baš i ne, ljute su mi i gorke. Zbog toga ih čak ne stavljam s ostalim gljivama. Sepet gotovo pun. Polako niza stranu pa kući. Danas ćemo osvježiti jelovnik - zaključuje naš orahovački gljivar.

Orahovačke šume, voćnjaci, pašnjaci, livade i polja poznaju još mnogo vrsta gljiva. Poznata je tzv. zec gljiva, zečja šapica, koralj. Jestiv je, ali žilav. Poznata je i jesenska sunčanica, srnjak ili kako neki kažu kozara. Mali šumski kišobrani. Tu su i panjevače. Rastu u skupinama uz trule panjeve. Ukusna gljiva. Mještani prigradskog naselja Nova Jošava zovu ih vaclavke. Po voćnjacima se bijele đurđevače, pa pečurke. Smrčci, trubače i gnojištarke neuglednog su izgleda. Gljivari kažu da su to gljive prvorazrednog i vrlo aromatičnog okusa.

U našem podneblju ima još mnogo vrsta gljiva. No, ponovimo, treba biti oprezan jer su neke vrste otrovne, čak smrtonosne. Narod u šali kaže - jestive samo jednom. Nismo pozvani ići u stručnu raščlambu o tome. Spomenut ćemo neke najčešće vrste koje srećemo u našim šumama. Tu svakako pripadaju pupavke, panterovke, rudoliske, ludare, muhare... Gljivarske laike i početnike valja upozoriti na sličnost ovih vrsta s jestivim gljivama, jer su i jestive i otrovne iz iste šire porodice gljiva. Tako sličnosti imaju ludara - vrganj, rudoliska - durđevača, muhara - rujnica, panterovka - sunčanica... Poznavateljima gljiva razlike su itekako uočljive. No i te otrovne gljive dio su našeg gljivarskog svijeta.

Sve u svemu, ne treba se bojati, obeshrabriti kada su u pitanju gljive. Treba samo biti oprezan, i kod svake sumnje posavjetovati se s gljivarskim znalcima. A sati provedeni u šumi napune baterije. Jer naše su šume hrana za pluća, a u njima naše su gljive šumsko meso.