Slatina je mali grad u kome svega ima. Upravo kao u svim gradovima, tu su dječji vrtići, osnovne i srednje škole, trgovački centri, lijepi parkovi.

Manje nego u mnogim drugim mjestima ima u Slatini gospodarskih objekata i radnih mjesta, a više nego drugdje nezaposlenih. Slatina ipak ima što mnogi gradovi iste veličine nemaju - glazbenu školu, suvremeno kino, uređeni muzej, međunarodni festival. No, postoji i nešto što je Slatina nekad imala, a danas više nema. Pa dok se neki pitaju što je muškarac bez brkova, ili što je ručak bez mesa, neki se Slatinčani pitaju - što je grad bez kazališta? A pitaju se najviše upravo zbog činjenice što je Slatina nekad imala kazalište, a danas ga više nema.

Vratimo se zato malo o prošlost. Kotarsko amatersko kazalište Podravska Slatina osnovano je 1954. godine. Prvi direktor, intendant i redatelj u toj ustanovi bio je Leo Srdoč. To je kazalište, međutim, radilo samo četiri godine. A kad govorimo o kazalištu u Slatini, ne bismo trebalo zaboraviti ni Emila Kutijara, hrvatskoga filmskog, kazališnog i televizijskog glumca koji je osnovao Društvo dramskih umjetnika Hrvatske. Upravo on je, naime, nagovorio Srdoča da dođe u Slatinu, a to je bio začetak kazališnog života u gradu.

Kad je Srdoč došao iz Raba u Slatinu i preuzeo dužnost u kazalištu, slatinska kazališna zgrada, danas Pučko-otvoreno učilište s kinom, tek se gradila. Srdoču se nije svidio tlocrt jer je to bila zgrada oblika tipičnih zadružnih domova toga vremena. Da bi popravio što se još popraviti moglo, Srdoč je angažirao arhitekta Alexandera Freudenreicha iz Zagreba, koji je načinio idejno rješenje za kazališnu kuću, kako se inače rade kazališta, i koji je od 1953. do 1956. radio na kazalištu u Slatini. To je kazalište imalo sve što jedna takva kuća treba imati, od pozornice i garderoba ispod pozornice, prostora za orkestar, do balkona i primjerene rasvjete.

Prva premijera održana je za tadašnji Dan Republike (koji se obilježavao 29. studenoga) 1955. godine. Bila je to Držićeva komedija “Dundo Maroje”, i predstava je bila doista vrlo dobro primljena. Kazalište je tada imalo sedam zaposlenih. U to vrijeme u Slatini je izvedeno Šenoino “Zlatarevo zlato” i Goldonijeve “Ribarske svađe”, a prikazivali su također Feldmana, Cankara i druge autore, odnosno predstave po njihovim djelima. Na kazališnom repertoaru tada su bile uglavnom lagane salonske komedije ili djela poznate svjetske literature.

Mnoge detalje iz tadašnjega kazališnog života u Slatini doznajemo od Jadranke Srdoč, kćerke direktora Lea Srdoča. Tada se, naime, dogodilo i njeno prvo kretanje na pozornici, prije rođenja, u majčinu trbuhu.

- Kasnije sam doznala da sam se prvi put prošetala kazališnim daskama u Goldonijevim “Ribarskim svađama”. Tata i mama su se vjenčali u ljeto 1955. godine.

Od uglednih bogataških obitelji koje su propale do 2. svjetskog rata, Srdoč je za kazalište kupovao antikvitetne primjerke namještaja i različitih rekvizita koji su mogli poslužiti za izvođenje kazališnih predstava. To je trajalo do 1958. godine.

Kad su se 1958. godine spojili kotari Virovitica i Slatina, uz opravdanje da nema novca, političari su smatrali da je u kotaru dovoljno samo jedno kazalište pa je prednost dobila Virovitica. Kazalište u Slatini jednostavno su ugasili. Leo Srdoč je poslije toga uspješno radio razne poslove. Između ostaloga, bio je osam godina direktor Hotela Podravina, uz koji je napravio tada poznatu hotelsku terasu s vrtom. U tom je prostoru organizirao koncerte i razna kulturna događanja. Toga se i danas mnogi još sjećaju, iako nema više ni hotela, ni terase u njegovu dvorištu. Srdoč je 1974. godine pokrenuo dramsku sekciju u okviru tadašnjega Kulturno-umjetničkog društva Bratstvo, a potom i Gradsko amatersko kazalište “Franjo Sertić Bijeli” Podravska Slatina. Partijski Komitet tada je ustvrdio da nije vrijeme za osnivanje samostalnog kazališta pa je Leo Srdoč osnovao kazalište kao kulturnu udrugu. Prva predstava novopokrenutog kazališta bila je komedija “Klupko” Pere Budaka. Srdoč se ponovno zaposlio kao umjetnički ravnatelj, a moralnu potporu slatinskom kazalištu pružili su poznati umjetnici, poput Ive Serdara i Fabijana Šovagovića. Ostvarena je vrlo uspješna suradnja s osječkim HNK-om, gdje su se izrađivali kostimi, šeširi i maske. Na programu su bili Hadžić, Gogolj, Čehov, Feydeau. Organizirani su nastupi na amaterskim pozornicama diljem Slavonije, a 1976. godine u Slatini je održan Susret kazališnih amatera Slavonije i Baranje. Svakog proljeća održavane su Slatinske kazališne večeri, manifestacija koja je trajala dva mjeseca, tijekom kojih je odigrano tridesetak predstava. U Slatini su u to vrijeme gostovali veliki dramski umjetnici s prostora bivše države, kao što su Vanja Drach, Zorislav Zoričić, Marija Kohn, Ružica Sokić... Tada se u rad kazališta sa 17 godina uključila i Jadranka, koja je profesionalno pčela svoju kazališnu karijeru 1984. godine, kad Leo Srdoč odlazi u mirovinu.

Jadranka Srdoč ocjenjuje da je najbolja i najuspješnija predstava slatinskoga kazališta bio kolaž Čehovljevih djela pod nazivom “1001 strast”, ostvaren u suradnji s teatrologom Borislavom Mrkšićem. Sjeća se da je predstava nagrađena sudjelovanjem na Republičkom susretu kazališnih amatera.

- Moja najuspješnija predstava bila je Sterijina “Pokondirena tikva”. S tom predstavom bili smo na turneji u Mađarskoj i nastupili u Mohacsu, Poganyu i Pecsu, gradovima gdje žive i Hrvati. Kao udruga bili smo zbratimljeni s Čakavskom scenom iz Rijeke pa smo gostovali u primorskim i ličkim mjestima, a ostvarili smo suradnju s kazališnim družinama u Veloj Luci, Murteru i Kaštel Sućurcu - kaže Jadranka Srdoč, koja se u slatinskom kazalištu, uz glumu, bavila i režijom, ali i svim drugim poslovima.

I tada su Slatinu posjećivali poznati glumci, među njima Josip Pejaković i Željko Vukmirica. Fabijan Šovagović je u Slatini i okolnim mjestima 19 puta igrao Đuku Begovića. S tom predstavom nastupio je i u Ćeralijama, mjestu u kome tada nije živio ni jedan Hrvat, naime, svi stanovnici bili su srpske nacionalnosti.

Slatinsko je kazalište pripremalo različite prigodne predstave i recitale obilježavajući značajne datume, božićne i novogodišnje blagdane, ali nije se smjelo nastupati na Božić. Taj blagdan uvijek se preskakao. S mobilnom pozornicom kazalište je obilazilo škole i radničke restorane u poduzećima.

Paradoksalno je da se sredstvima koja je kazalište dobivalo od Općine morao plaćati najam dvorane tadašnjeg Narodnog sveučilišta “Veljko Vlahović” za sve probe i predstave. A sve su predstave izvođene ponedjeljkom, jer toga dana nije bilo kina. Postojala je i dječja sekcija u kazalištu. Radilo se u trošnom, ali lijepo uređenom dvorcu Drašković, koji je oštećen u potresu 1986. godine. Prokišnjavalo je na sve strane, građa i podovi bili su puni crvotočine, a međukatna konstrukcija je propala. Sustavna obnova ni do danas nije obavljena.

Kad je 1991. godine dio ljudi s područja Slatine napustio svoj grad ponesen ratnim zbivanjima, prestao je i rad slatinskoga kazališta. U proljeće te godine održane su posljednje Kazališne večeri i od kazališne sezone 1990./91. Slatina nema kazalište. Jadranka Srdoč kaže da se njezin kontakt s kazalištem sveo na posjećivanje kazališnih predstava u Zagrebu.

Prilikom nedavnog razgovara s Jadrankom u povodu dobivanja Zlatne plakete Grada Slatine, rekla je da često u gradu sretne svoje sugrađane koji su svojevremeno bili članovi dječje kazališne sekcije. Iskreno je tada priznala da bi voljela, unatoč bolesti, ponovno raditi kazalište s mladima.

- Kad susrećem te moje kazalištarce, oni kažu idemo opet, što se čeka, i obećala sam ljudima. Ali teško je vrijeme... Ja sam uvijek živjela s kazalištem i ljudima, sa svojom zajednicom, s tatinim i kazališnim uspomenama - rekla je tada Jadranka Srdoč.

(Stare fotografije iz obiteljskog albuma obitelji Srdoč i iz obiteljskog albuma Jadranke Srdoč).