U ugodnoj i opuštenoj atmosferi u dvorištu Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci pred 30-ak vinkovačkih gimnazijalaca i njihovih profesora te studenata osječkog Filozofskog fakulteta, teatrolog i dramatolog Ivan Trojan, odgovarajući na pitanja organizatorica InBook festivala, Mije Filipov i Martine Ivanko, pojašnjavao je kako se odvija interakcija između hrvatskog profesionalnog i amaterskog kazališta i njihova okruženja, pritom definirajući modele međusobnog uvjetovanja, status kazališta u socijalno-političkom okružju te društva u kazalištu. Dotaknuo se Trojan (na večeri u sklopu 3. InBook festivala) i složenog odnosa između kazališta i publike, kazališta i politike, te u konačnici - kazališta i njegovih medijskih konkurenata.

Osječki profesor novije hrvatske književnosti inzistirao je pri izlaganju na potrebi razvijanja osobne svijesti o kazalištima kao fundametalnim hrvatskim kulturnim ustanovama od godina utemeljenja nacionalnih kazališta te je govorio o vrijednostima koje danas proizilaze iz izravnog praćenja i komunikacije sa suvremenim hrvatskim teatrom publika različitih socijalnih, političkih, kulturalnih provenijencija, a koje mogu u konačnici doprinijeti izgradnji ozbiljnijeg i stabilnijega građanskoga društva.

Najzanimljiviji dio razgovora dogodio se u trenutku kada je otvorena tema o statusu recentne hrvatske kazališne kritike. Trojan, uvjeren u potrebu za redefiniranjem ustaljene prakse, konzervativnog, usporenog praćenja premijerne izvedbe jer je očito da ona u nas ne dopire do publike, ističe kako nažalost još uvijek tehnofobija i elitistički pristup kazalištu obilježava hrvatsku kazališno-kritičku riječ:

- Blogovi posvećeni istraživanju kazališnoga života nekoga hrvatskoga grada gotovo da i ne postoje, a iako se povremeno otvore, izrazito su kratkoga daha i nemaju nikakvog utjecaja na publiku. Komentari na stručne online prikaze predstava izrazito su rijetki i potpisuje ih samo nekolicina kritičarevih pratitelja. Poradi sve većega ograničavanja, ili potpunog izbacivanja prostora posvećenih kazališnim kritikama u tiskanim medijima ili, pak, neslaganja s uredničkim koncepcijama unutar kulturnih rubrika u određenim tiskovinama, u nas je unatrag nekoliko godina formirano nekoliko internetskih portala koji ozbiljno i redovito prate rad hrvatskoga kazališta. Portali nastoje odabirom kvalitetnih suradnika združiti akademski i novinski tip kazališne kritike, no problem nastaje u trenutku kada uočimo da oni ne pozivaju konzumente na izravnu komunikaciju s kazališnom izvedbom ili, pak, njezinim prikazom. Nadalje, zastarjeli oblici upravljanja i financiranja kazališta, kao i loša kazališna infrastruktura, posebice u nacionalnim kazališnim kućama, još su jedan od razloga zbog kojih uprave kazališta ne razvijaju marketinške strategije uz pomoć više i ne tako novih medija a koje bi nastojale približiti djelatnost različitim publikama. Da ne govorimo o njihovu odgajanju. Stoga će se i zaustaviti na percepciji kritičara kao onog parazita kojemu će s vremena na vrijeme nerado darovati ulaznicu za premijernu izvedbu, znajući da je u procesu posredovanja mišljenja o predstavi između kazališta i njegovih publika utjecaj tog pojedinca mizeran - zaključuje Trojan.