Pitanje je znamo li koliko živih životinja imamo na našim farmama, privatnim, obiteljskim gospodarstvima, u kooperaciji, bilo gdje. Svaka ta životinja, svaka koka, pile, prase, goveda, moraju jesti, a njihova hranidba ovisi o čovjeku.

Ako im ne damo jesti tri dana ugibat će i, evo nam nove zaraze, kakve, ne znamo. Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za prehranu stoke, pa je i u ovom dijelu ovisna o uvozu. Što sve uvozimo, ili kako je sada taj uvoz zaustavljen, ili bar djelomice usporen, znat ćemo kada nastane problem hranidbe ovih životinja. O njima ovisi koliko ćemo mi imati hrane i tako se sve vrti ukrug. Nitko ne zna pouzdano koliko je u ovim uvezenim krmivima GMO-a. Ono što znamo je da se takva hrana može upotrebljavati za životinje, ako je udjel ovih proizvoda u gotovom proizvodu manji od 0,9 %. Možemo samo procijeniti koliki je uvoz i na temelju takve procjene utvrditi koliko jedemo nečega u nekom gotovom proizvodu. Čini se da nam je to u ovom trenutku najmanji problem. Netko o tome vodi računa i zna što se smije, a što ne.Ono što se ovih dana moglo pročitati iz medija i s kriznih sjednica jest da treba voditi brigu o očuvanju radnih mjesta i likvidnosti u sektorima. Ovo o očuvanju radnih mjesta bitno je, jer i ovako i onako imamo manje radnika nego što bi u normalnim okolnostima trebali imati, pa smo zato i pribjegli onoj nepopularnoj mjeri uvoza radne snage. Sada nam treba što nam treba, a to svakako nije uvoz radne snage. Aktivirali smo sve što smo mogli i trebali, i svaka čast svima onima koji danas rade sve ovo što rade. Izdvojila bih upravo to što je rečeno na kriznoj sjednici: “Proizvodnja hrane treba biti strateški interes svake države. Nadamo se da će institucije konačno shvatiti da hrvatski poljoprivrednik može proizvesti dovoljno hrane i kvalitetnu hranu za sve stanovnike”. I može, sigurna sam u to. U međuvremenu će se trgovački lanci morati okrenuti domaćem proizvođaču, jer će značajno biti otežan uvoz. A mi ćemo se morati pobrinuti da imamo dovoljno skladišnih kapaciteta, hladnjača i distribucijskih centara.Poznata je činjenica da svaka roba nađe svoga kupca, a i ona da je trgovina kao voda. Uvijek pronađe svoj put, bez obzira na okolnosti u kojima se u određenom trenutku nađe. Znam obitelj iz Osijeka čija je majka u onom već davno prošlom II. svjetskom ratu prehranila cijelu obitelj, jer je predvidjela da će doći do nestašice soli. Tako se i dogodilo, i ona je u svom podrumu uskladištila velike količine soli dok se do nje još moglo doći. Kada je kupnja soli postala nemogća jer se nigdje više nije mogla nabaviti, ona je prodavala kilogram po kilogram, ili mijenjala za piliće, prasce... Tako je završila rat bez gladi za svoju obitelj. Nitko ne kaže da trebamo gomilati zalihe, tek osnovno da ne moramo svaki dan nepotrebno se izlagati riziku prenošenja koronavirusa. Pomislimo bar jednom na dan na sve stočare koji se brinu kako nama osigurati nešto na što smo navikli, nije im lako.