Ponovo se aktualizira pitanje vezano uz dopunsko zdravstveno osiguranje, od onoga tko ga plaća preko onih koji su oslobođeni plaćanja. To oslobođeni sigurno si ne želimo jer su u pitanju kategorije ljudi kojima je svaka kuna velika, a sedamdeset kuna koliko plaćamo državi za dopunsko osiguranje nekima je neostvarivi san. Doduše, samo nekima. Ako si samac i nemaš prihode veće od 1936 kuna, onda ti dopunsko zdravstveno osiguranje plaća država ili ako po članu obitelji ne prelaziš 1516 kuna. Ako se dogodi da je to pet ili deset kuna više, nema milosti. Uostalom, negdje se mora povući crta, a u ovom slučaju crta se povlači na ovim iznosima.

Nije mali broj polica dopunskog zdravstvenog osiguranja, pa statistike govore da se radi o nešto više od dva milijuna i 350 tisuća ovih osiguranika. To za sobom povlači prihod od milijardu i dvije stotine milijuna kuna, što i nije mali iznos. Ovo "nije mali" relativan je pojam jer bi bilo jako dobro kada bi sve otišlo u zdravstveni sustav kojem je svaka kuna dobro došla. Država još uplaćuje za onu kategoriju koja si ne može priuštiti dopunsko osiguranje, što je više od 650 tisuća polica.Nešto će se očito događati u sustavu dopunskog zdravstvenog osiguranja bar kada je riječ o prijedlogu novog Zakona, pa je tako predvidljivo da će roditelji koji imaju troje i više djece biti oslobođeni plaćanja dopunskog, točnije, za to će se pobrinuti država, pa će tako ovaj drugi broj još zasigurno narasti.Vratimo se na cijenu dopunskog zdravstvenog osiguranja. Ne pruža samo država ovu mogućnost, a rijetki su oni koji bi se usudili tek tako prepustiti stihiji pa što nam se dogodi, dogodit će se ili neće. Ako ne predviđamo budućnost, onda sigurno znamo da je najskuplje ne imati i ovaj oblik osiguranja jer ne daj Bože da moraš otići u bolnicu ili riješiti problem nekih dodatnih snimanja koja nisu jeftina. Onda proizlazi da je najskuplje neplaćanje.Ovih dana od jedne osiguravateljske kuće ljudi su počeli primati obavijesti da će im dopunsko zdravstveno osiguranje nakon isteka stajati sto kuna više nego do sada. Razlog je što puniš šezdeset i pet godina života i postaješ sve više ovisan o liječničkoj skrbi. Zamisli, dogodilo ti se da si ušao u neke godine koje ti osiguravatelji broje. Kod jednih je dobna granica šezdeset godina, kod onih drugih je šezdeset i sedam godina. Ako imaš dvadeset i pet godina, onda ti je osiguranje jeftinije, a što si stariji, postaje skuplje. I onda se pitaš zbog čega si zapravo i do sada plaćao to skuplje osiguranje, a ništa specijalno nije nudilo u odnosu prema ovom jeftinijem. Inercija, tako ti je plaćala tvrtka u kojoj si radio i ti si jednostavno nastavio plaćati. E, sada kada su pretjerali, odustaješ i pregledom mogućnosti koje ti se nude utvrdiš da država ne broji tvoje godine i da je pošteno da plaćaš tih sedamdeset kuna neovisno o tome imaš li dvadeset pet ili šezdeset pet godina. Ono gdje vam nude nešto već od četrdeset pet kuna, to već znači isto što i sezonska sniženja, do sedamdeset posto. Rijetko možeš naći nešto baš u tom postotku. Da ne budemo nepravedni, postoji još jedna osiguravateljska kuća koja ima slične uvjete kao država. Izbor je na nama. Ne smijemo si dopustiti da plaćamo više zato što smo stariji. Trebalo bi biti upravo obrnuto. Kada si stariji, onda si i u mirovini i primanja su ti znatno manja u odnosu prema onima kada si radio. Ne mora baš svatko na nama zarađivati.