Treće europsko prvenstvo, koje je odigrano u Italiji 1968., donijelo je mnoge promjene. UEFA je promijenila ime natjecanja iz Europski kup nacija u Europsko prvenstvo. Promijenjen je i format kvalifikacija, jer se prijavila 31 zemlja, a prvi put su se u natjecanju našle reprezentacije Zapadne Njemačke i Škotske.

Prva faza kvalifikacija odigrana je po skupinama, nakon koje su pobjednici osam skupina ušli u četvrtfinale. U toj drugoj fazi kvalifikacija igrale su se dvije utakmice, iz kojih je bolja reprezentacija izborila plasman na završni turnir. Nakon razigravanja po skupinama plasman u četvrtfinale izborili su Španjolska, Bugarska, SSSR, Jugoslavija, Mađarska, Italija, Francuska i Engleska, a nakon tih ogleda pravo nastupa na "Final Fouru" izborili su Jugoslavija, SSSR te prvi put Engleska i Italija.

Finalni turnir bio je po mnogo čemu poseban. Prvi put se igralo u tri grada, Rimu, Napulju i Firenci, a pobjednik polufinala odlučivan je, jedini put u povijesti, bacanjem novčića. Jedini put u povijesti europskih prvenstva odigrale su se i dvije finalne utakmice jer prva, između Italije i Jugoslavije, nije dala pobjednika ni nakon produžetaka, a tada još nisu bili uvedeni jedanaesterci kao alat za odluku utakmica. Prvi put nije bilo ni političkih kontroverzi oko odigravanja utakmica, ali je zato bilo priličnih primjedbi na suđenje, jer su arbitri glasno prozivani kako su otvoreno pomagali domaćinu Italiji.

Talijani su na kraju postali pobjednici, a na tom putu nisu im pomagali samo "ljudi u crnom" nego i širok osmijeh sreće. Dogodilo se to u polufinalu koje su Talijani igrali protiv SSSR-a, koji je bio osvajač i finalist na prethodna dva prvenstva. Treći ulazak u finale Sovjetima je oduzeo - novčić. Naime, nakon 120 minuta ni jedan suparnik nije pronašao put do mreže, pa se o putniku u finale odlučivalo na bizaran način - bacanjem novčića. Dobre vile bile su na strani Italije, koja je dobila u toj čistoj lutriji, te izborila svoj prvi finale.

U drugom polufinalu, između Jugoslavije i Engleske, također je bilo napeto. Englezi su bili aktualni svjetski prvaci, ali je Jugoslavija imala odličnu generaciju nogometaša, no u tom susretu i veliku nesreću da se već na samom početku ozlijedio Ivica Osim. Tada nije postojala mogućnost zamjena igrača, pa je Strauss s Grbavice, kako se tepalo Osimu, morao statirati ostatak utakmice, ali je Jugoslavija na kraju pogotkom Dragana Džajića u 85. minuti izborila plasman u finale.

Finalni susret odigran je u Rimu, a Jugoslavija je bila nadomak pobjedi. U vodstvo ju je opet doveo Džajić, u završnici prvog poluvremena, a Italija je do izjednačenja došla desetak minuta prije kraja nakon jedne vrlo kontroverzne situacije koju je dosudio švicarski sudac Gottfried Dienst. Inače, isti taj Dienst bio je akter jedne od najspornijih situacija u povijesti nogometa, kada je dvije godine prije u finalu SP-a u Engleskoj, 1966., priznao Englezima pogodak za 3:2 za koji do dandanas nitko nikada nije utvrdio da je lopta doista prešla liniju vrata nakon što se odbila od grede. Uglavnom, Domenghini je izjednačio za Italiju, a odluke nije bilo ni nakon produžetaka, pa se finale ponovilo.

Dva dana poslije Italija je, također u Rimu, ali pred znatno manjim brojem gledatelja (prvoj utakmice nazočilo gotovo 70.000, a drugoj tek nešto više od 25.000), pobijedila Jugoslaviju sa 2:0 te se na taj način prvi put našla na europskom tronu. D.Keler