Prvo europsko nogometno prvenstvo odigrano je u Francuskoj 1960. Tada se to natjecanje zvalo Europski kup nacija, a utemeljeno je teškom mukom, zbog jakog otopra nogometnih saveza Velike Britanije (Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska) i nekih uglednih europskih zemalja, poput tadašnje Zapadne Njemačke, Italije i Nizozemske.

Bilo je to vrijeme u kojem su se još itekako osjetile posljedice Drugog svjetskog rata, a buknuo je i hladni rat između zapadnog i istočnog bloka zbog političkih uvjerenja. U takvom okruženju nije bilo lako pokrenuti kontinetalno međudržavno natjecanje. Zanimljivo je kako je ideja o Europskom prvenstvu bila iznimno prihvaćena u istočnom političkom bloku, odnosno u državama s komunističkim političkim sustavom, pa su sve zemlje iz tog bloka sudjelovale u kvalifikacijama za prvi Euro.

Ukupno je u kvalifikacijama za prvi Euro, ili tadašnji Europski kup nacija, sudjelovalo 17 zemlja, a prvu utakmicu odigrale su Republika Irska i Čehoslovačka u okviru pretkola. Kvalifikacije su se tada odvijale u nokaut-sustavu, a u daljnje natjecanje plasirala se reprezentacija koja je bila bolja u dva sureta. Na finalni turnir, kojem je domaćin bila Francuska, plasirale su se četiri najbolje reprezentacije iz kvalifikacija, a to su bile domaćin Francuska, Jugoslavija, Čehoslovačka i SSSR.

Finalni turnir igran je u Parizu i Marseilleu na stadionima Park prinčeva i Velodrom, koji su u to vrijeme primali 40.000 gledatelja, ali ni na jednoj utakmici, čak ni u finalu, odigranom na Parku prinčeva, nisu bili ispunjeni do posljednjeg mjesta. Sve to samo potvrđuje poznatu tezu kako je svaki početak težak. Kvalifikacije je obilježio politički skandal u četvrtfinalu, jer je Španjolska, koja je tada bila pod vladavinom diktatora Francisca Franca, odbila putovati u tadašnji SSSR, koji je odbio njezin prijedlog za odigravanje jedne utakmice na neutralnom terenu, pa je izbačena iz natjecanja. U četvrtfinalnim utakmicama Jugoslavija je eliminirala Portugal, Francuska je bila bolja od Austrije, Čeholsovačka je eliminirala Rumunjsku, a SSSR se na završni turnir plasirao bez borbe.

Polufinalni susreti donijeli su dvije posve različite utakmice. SSSR je u Marseilleu uvjerljivo, sa 3:0, svladao Čehoslovačku, te izborio plasman u finale, ali je zato druga polufinalna utakmica bila pravi triler. U njoj su se na pariškom Parku prinčeva susreli domaćin Francuska i Jugoslavija. Jugoslavija je povela pogotkom Galića u 11. minuti, ali su Francuzi odmah u sljedećoj minuti izjednačili preko Vicenta, a nakon toga su imali prednost od 3:1 i 4:2, pa se sve do 15 minuta prije kraja činilo kako će Francuska biti drugi finalist. No u završnici utakmice Jugoslavija je izvela veliki preokret, koji je počeo pogotkom Kneza u 75. minuti za 4:3, a onda je na scenu stupio Dražan Jerković i dvama pogodcima u dvije minute, 78. i 79., donio potpuni preokret za dramatičnu pobjedu Jugoslavije od 5:4 i ulazak u finale.

Jedna od zanimljivosti tih polufinalnih susreta bila je i posjećenost, jer su obje te utakmice bile gledanije od samog finala. Susret SSSR-a i Čehoslovačke gledalo je nešto više od 25.000 ljudi, a trileru na Parku prinčeva između Francuske i Jugoslavije svjedočilo je 26.370 gledatelja. U susretu za treće mjesto, odigranom u Marseilleu pred samo 9438 gledatelja, Francuska je pobijedila Čehoslovačku sa 2:0. Finale između SSSR-a i Jugoslavije odigrano je na pariškom Parku prinčeva pred 17.966 gledatelja, a utakmicu je sudio Englez Arthur Ellis, što je također zanimljivost, jer je njegova zemlja odbila biti sudionik novoformiranog natjecanja. Jugoslavija je povela krajem prvog dijela pogotkom Galića, a SSSR je izjednačio početkom drugog poluvremna preko Metrevelija. Do kraja se rezultat nije mijenjao, pa je odluka o prvom europskom prvaku pala u produžetcima. Oni su sreću donijeli SSSR-u, koji je pogotkom Ponedeljnika u 113. minuti odnio pobjedu i tako postao prvi nogometni prvak Starog kontinenta.

Za nagradu SSSR je dobio Trofej Henrija Delaunaya, koji je bio prvi glavnik tajnik UEFA-e i pokretač ideje odigravanja Europskog prvenstva, ali, nažalost, nije doživio njegovu premijeru jer je preminuo pet godina prije. Taj se trofej pobjedniku Europskog prvenstva dodjeljivao do 2008. godine, kada je zamijenjen novim, raskošnijim pokalom.