U četvrtak je u KBC-u Osijek prestalo kucati srce Slavka Ivandije, istinske nogometne legende osječkog Grafičara, čovjeka koji je tijekom kompletne 21-godišnje karijere bio vjeran klubu s pet temeljnih grafičkih boja u grbu. Doselivši se u Osijek, u bivšu Bakulićevu ulicu (danas Hebrangova, nap. a.) još 1956., kao junior zaigrao je nogomet na obližnjem igralištu, na kojem su tada “harale” Šuperinine rukometašice. Ubrzo je Coljo, što mu je bio nadimak sve do kraja života, postao prvotimac i zapaženim nastupima ispratio čak tri generacije momčadi iz Podgrađa, koje su ostvarile najveće natjecateljske dosege u bogatoj klupskoj povijesti, a potom (‘78.) kratko je bio i trener posve nove juniorske generacije. U sezoni 1959./1960. s Kratilom, Čačkovićem, Mikulicem, Bajsićem... Ivandija se veselio prvom uvrštenju u Slavonsku nogometnu zonu (trener Vodeničar), tada najjači stupanj regionalnog natjecanja amaterskih sastava; isto su “grafičari”, s Ivandijom, Glavašem, Stojanom, Perićem, Šeksom, Kukićem, Farkašom, Čatićem (trener Nađsombat)... ostvarili ‘66. u kvalifikacijama s Bedemom iz Ivankova; te jubilarne ‘76. u kvalifikacijama s NK Đurđenovac, kad je trener Farkaš stvorio sjajnu momčad s braćom Lozušić, Vukovićem, Fijalom, Sapanjošem, braćom Petković, V. Keržeom, Markovićem... i Ivandijom, koja se plasirala u Podravsku skupinu SNZ-a. Tada su već Ivandiju brojni suigrači, s obzirom na razliku u godinama, nazivali i ocem, iako je on, baš za sve s kojima je igrao, pa i s nogometašima iz suparničkih momčadi, bio - prijatelj Coljo.

Ivandija je, inače, rođen 28. travnja 1942. u Orahovici, došavši u Osijek školovao se za strojobravara, bio je zaposlen u nekadašnjem Elektro-Osijeku, a i nakon umirovljenja ostao je aktivan pomažući “u fušu” onima koji su trebali njegovu stručnu pomoć. Nije znao za umor, ali se, nažalost, nije tužio na zdravstvene teškoće ni u posljednje vrijeme iako je, kažu njegovi najbliži, bilo vidljivo da mu je sve teže. Svoje vrhunske ljudske osobine Slavko je prenio i na djecu u skladnom braku s Ružicom, a njegovo prezime postalo je čuveno i u cijeloj Hrvatskoj, jer je sin Silvio bio vrhunski rukometaš, sve do danas i iznimno cijenjeni rukometni trener. Pažljiv je otac Coljo bio i svojim kćerima Silvi i Lidiji, s tim što se potonja bavila rukometom, a neizmjernu su mu radost pružala unučad Marija, Goran i Luka te praunuci Adrian i Marat.

Pokop će biti u ponedjeljak, 8. travnja, u 12.10 na Retfalačkom groblju. D. Kerže