Tvrtka Ricardo, sa sjedištem u Dardi, najveći je hrvatski cestovni robni prijevoznik i jedna od tvrtki koja će dugi niz godina otplaćivati dugove Agrokora. Njezin vlasnik i predsjednik uprave Milan Vrdoljak pristao nam je ispričati priču o tome kako je slučaj Agrokor osjetio na svojoj koži i kako je sve ono što je uspješno gradio 25 godina u jednom trenutku moglo biti potpuno srušeno.

Ricardo postoji od 1992. godine, ali ste u prijevozničkom, kao najvažnijem poslu od 2003. godine. Možete li u brojkama iznijeti što je danas Ricardo?


- Prije svih brojki reći ću da su za Ricardo najvažniji njegovi ljudi, kako i glasi naš kodeks: ‘Da, svi smo mi Ricardo.‘ Pokazalo se to posebice u najtežim trenucima koje je proživjela naša tvrtka. U ovih 26 godina postojanja prvo smo se tražili u poslu, od malog kioska s maloprodajom, do najvećeg prijevoznika u Hrvatskoj. Među prijevoznicima najveći smo prema broju zaposlenih, broju voznih jedinica i ukupnom prihodu ostavrenom u prijevozu. Danas imamo 350 zaposlenih osoba, 280 teretnih vozila i ukupan godišnji prihod od prijevoza od 230 milijuna kuna. Godišnje teretna vozila Ricarda odrade više od sto tisuća utovarnih naloga, prijeđu više od 25 milijuna kilometara i za to potroše oko deset milijuna litara goriva. Unutar tvrtke imamo i diviziju proizvodnje voća na površini od 17 hektara, s proizvodnjom prirodnog voćnog soka pod brendom Rico. Ova voćna proizvodnja i sokovi od jabuka su moja ljubav i kada bismo gledali samo kroz brojke, vjerojatno bismo lako zaključili kako ta proizvodnja nije posebno unosna. Godišnje proizvodimo do 500 tisuća litara sokova koje za sada plasiramo isključivo kroz Konzum.

U prijevozničkom poslu bili ste i prije i sada ste vrlo povezani s Agrokorom.


- S Agrokorom radimo duži niz godina. Do većeg povezivanja do sistemskog značenja za koncern Agrokor došlo je 2014. godine, kada smo preuzeli Beljetrans i strateški se povezali s kompanijama koncerna Agrokor. Naši prihodi od poslova koje obavljamo za kompanije iz sustava Agrokora, njih desetak, približno su jednaki i 10. travnja 2017. kao i danas, odnosno na razini su polovine našeg godišnjeg ukupnog prihoda.



Ta vas je suradnja, koliko je poznato, skupo stajala?


- Uvijek može biti gore. Ricardo je bio izuzetno izložen prema koncernu. A ta nas je izloženost, gledana u brojkama, stajala jako, jako mnogo. No u svemu lošem postoji i nešto dobro. Tvrtka Ricardo je u svojih 25 godina povijesti znala isključivo samo za rast. Poznavali smo samo jednu stranu medalje, ono lice. Nikada za to vrijeme nismo došli u ozbiljnu krizu. A s krahom Agrokora mogli smo vidjeti naličje te medalje. Dobro je da smo kao kompanija vidjeli kakvi smo u takvim kriznim situacijama, jer tko zna što bi se tek dogodilo u nekoj budućoj krizi da smo nastavili tako rasti. Možda bismo prošli mnogo gore nego u ovom slučaju s Agrokorom.

Koliki je bio Agrokorov dug prema Ricardu u trenutku blokade koncerna 31. ožujka 2017.?


- Ukupna naša izloženost po svim situacijama tada je iznosila više od 200 milijuna kuna. Naša izloženost u tom trenutku premašivala je ukupan godišnji prihod Ricarda. Samo tri dana prije - 28. ožujka 2017. - imali smo posljednju isporuku 20 novih kamiona i otvaranje radova na gradnji radionice i nove stanice za tehnički pregled u Mecama. Tri dana poslije imali smo blokiran račun, prvi put od osnutka tvrtke i to kao kolateralna žrtva, odnosno kao jamac Agrokoru. Nikada prije Ricardo nije kasnio s plaćanjem bilo kojeg računa. Nikada plaća nije kasnila ni jedan dan.

Kako ste uopće tvrtku uspjeli održati živom do postizanja nagodbe?


- Dogodila nam se elementarna nepogoda. Preko noći smo bili zaduženi više od našeg godišnjeg prihoda, i to dugom s kojim nismo imali veze. Bio je riječ o dugu za robu i za jamstva preko regresnih mjenica. Imao sam izbor samo dvije varijante - da se predam ili da idem dalje sat po sat, dan po dan. Za tu situaciju koja nam se dogodila bio sam isključivi krivac - ja. Donio sam sve odluke koje su Ricardo dovele u gotovo bezizlaznu situaciju. Nisam znao kako se uopće ponašati. Izišao sam pred zaposlene u Ricardu 12. travnja i kazao im kako vlasnici tvrtke, a tada smo to bili Darko Rimac i ja, više nisu bitni i da sam od tog trenutka isključivo predsjednik uprave ili prinudni upravitelj Ricarda koji će sve učiniti za spas tvrtke. Još sam obećao zaposlenicima i to da ću u slučaju najcrnjeg scenarija i odijelo ostaviti na ovoj stolici i iz tvrtke izići bez ičega. Zamolio sam sve one koji žele ostati u tvrtki da zajedno pokušamo izgurati ovu priču, jer to sam nikako nisam mogao. Obećao sam zaposlenicima i da će u svim trenucima znati što se bitno događa... I sada me ‘pucaju‘ emocije kada se toga sjetim. Uspjeli smo, sada sam siguran, samo uz pomoć dragog Boga, vjere i rada.

Zašto kažete da ste vi isključivi krivac kad je taj model kreditiranja Agrokora bio prisutan i u suradnji s mnogim tvrtkama?


- Bio je to model ponašanja svih nas, cijelo vrijeme i za to smo odgovorni i ja i cijelo društvo što je dopustilo takav model funkcioniranja. No osobno sam odgovoran za to što sam bio spreman nekomu biti jamac, ali da nisam imao pravo dovesti 350 obitelji u situaciju da ne znaju što će biti sutra. Mogao sam jamčiti, ali samo kao vlasnik sa svojom dividendom, ali ne i s tvrtkom.



Je li od tog travnja 2017. bilo problema s poslovanjem, kako ste se izvukli?


- S ponosom mogu reći kako ni tada ni poslije nije kasnila ni jedna plaća zaposlenima. A bili smo primjer tvrtke koja je mogla preskočiti predstečaj i odmah otići u stečaj. Izvukli smo se zahvaljujući maksimalnom povjerenju partnera. Ni jedan nas nije napustio. Nevjerojatno je da smo imali čak i prijevremene uplate od partnera s kojima smo poslovali. Svima im još jednom želim zahvaliti što nam nisu okrenuli leđa. U Ricardu nikada nećemo zaboraviti tko nam je dao ‘koricu kruha‘ kad smo bili na rubu. Naravno, zahvaljujem i svom bivšem poslovnom partneru Darku Rimcu, s kojim sam bio suvlasnik Ricarda i MD Energije. Nakon 25 godina mi smo nastavili svatko sa svojom kompanijom - obitelj Rimac se povukla iz Ricarda, a obitelj Vrdoljak iz MD Energije.

Pretpostavljam da ste morali mnogo toga rješavati s bankama?


- Da. Banke sigurno nisu institucije koje daju humanitarnu pomoć, njima je svakako interes na prvom mjestu. Da nije tako, danas ne bismo razgovorali u ovom uredu u Ricardu. Imao sam jedino teškoću objasniti što želim i za što se borim. Jamčio sam jedino da će Ricardo sve što zaradi uplaćivati i vraćati tuđe dugove. Bilo je pomalo nepojmljivo da će netko raditi u svojoj tvrtki i zadovoljavati se samo plaćom za koju radi. Uvijek sam prije u banci, kao odličan klijent, bio dočekivan simbolički rečeno s crvenim tepihom. U ovoj situaciji sam upoznao i drugu stranu istih tih bankara, ono naličje. Kada su vidjeli emociju i želju, bili su spremni pomoći.

Jeste li i dalje vlasnik Ricarda?


- Predsjednik sam uprave Ricarda i ovdje radim za svoju mjesečnu plaću. Jesam vlasnik, ali se tako ne doživljavam. Vlasništvo me uopće ne zanima, sve radim na dobrobit kompanije. Ponovno ću u punom smislu biti vlasnik možda kada budem odlazio u mirovinu. U ovoj situaciji s Agrokorom spoznao sam da je vrlo teško objediniti funkcije vlasnika i predsjednika uprave tvrtke.

Što bi bilo da ste išli u predstečaj?


- U pojedinim bankama su mi savjetovali da otvorimo predstečaj i da će me podržati. Predstečaj je za mene kao predsjednika uprave značio predaju. Predstečaj bi bio dobar za mene kao vlasnika, ali ne bi bio dobar za kompaniju. Ricardo bi u predstečaju izgubio mnogo manje novca, ali bi teško mogao živjeti i razvijati se poslije toga. Ovako je vlasnik mnogo izgubio, tvrtka živi, a ja i svi moji ljudi možemo pogledati svakome u oči.

Kolike su u konačnici vaše obveze, kako ste izišli iz nagodbe u Agrokoru?


- Naše obveze su vrlo velike. Nismo uspjeli mnogo otpisati. Dio obveza smo otplatili. Sav kapital koji smo stvarali proteklih 25 godina smo ‘predali‘, otvorili smo dugoročne kredite i Ricardo će vraćati ‘tuđe dugove‘ dugi niz godina. Alarm ili crveno svjetlo u Ricardu ugasili smo 26. listopada ove godine. Najvećim dijelom te će dugove platiti vlasnik Ricarda, jer će taj dugi niz godina moći zaboraviti na dividendu. No, kompanija je stabilna, ispunjava sve svoje obveze, ima sredstava za normalno poslovanje i razvoj. I na kraju uvijek ću radije odabrati to da ja vraćam tuđe, nego da netko vraća moje dugove.

Kako sada komentirate izjave Ivice Todorića?


- Todorića sam uživo vidio samo jednom u životu i neću se sramiti priznati da mi je on tijekom stvaranja i razvoja Ricarda sa svojim Agrokorom bio veliki uzor. Idealizirao sam ga. Todorića i njegove izjave nakon 10. travnja 2017. godine ne želim komentirati, jer kao što sam rekao, nisam ga ni prije toga gledao objektivnim očima.

Kada sada gledate na taj krah Agrokora, ocjenjujete li pozitivnim donošenje lex Agrokor?


- Bilo bi nekorektno da sada pričam što bi bilo da je bilo. Nešto je definitivno trebalo napraviti. No, da Vlada nije ništa učinila, nitko joj ne bi ništa mogao prigovoriti. Trebalo je imati hrabrosti i preuzeti velik dio odgovornosti.

Jeste li pročitali knjigu bivše ministrice Martine Dalić?


- Počeo sam je čitati, ali pročitao sam samo dvije ili tri stranice i nisam mogao više. Jednostavno za nastavak nemam snage, jer sam i osobno sve to proživio.

Prijevozničke tvrtke, o čemu smo više puta razgovarali za Glas Slavonije, imaju općenito problema s nalaženjem radne snage, odnosno vozača. I sada imate otvoren natječaj za zapošljavanje.


- Prije desetak dana u Glasu Slavonije smo objavili natječaj za više ljudi na nekoliko radnih mjesta na cijeloj stranici pod naslovom Ima li posla u Slavoniji i Baranji? Na ovu objavu potaknuo nas je oglas jedne češke tvrtke, koja posreduje pri zapošljavanju i tražila je u Slavoniji radnike za Škodu. To me je zaboljelo i u Ricardu smo odlučili na ovaj način objaviti javni poziv određenom broju mladih ljudi da uđu u svijet rada kroz našu tvrtku. Od 350 zaposlenih u tvrtki, gotovo 300 njih su vozači te su nam oni i najpotrebniji. Od 264 osobe koje su nam se javile na natječaj, najviše ih se prijavilo za posao administratora - 160, a za vozača nam se nije javio nitko. Nešto baš i ne štima. Ne vjerujem da će u Škodu netko iz Slavonije otići raditi posao administratora. Mi ćemo zaposliti planirani broj ljudi, ali od 160 prijavljenih zaposlit ćemo desetak administratora. Ostalih 150 bit će nezadovoljno.

Kolika je netoplaća vozača kamiona, a kolika recimo radnika u skladištu kod vas?


- Mjesečna primanja naših profesionalnih vozača, ovisno o radnom mjestu, jer imamo i onih koji rade od 7 do 15 sati i odlaze kući, iznose od 7500 do 15 tisuća kuna. Radnik u skladištu koji će doći na to radno mjesto naravno ne može imati istu plaću kao netko tku tu radi pet godina, a njihova primanja su od tri i pol do pet ili šest tisuća kuna.

Zanimanje vozač toliko je deficitarno, a vi ste najavljivali da ćete ponuditi stipendije mladima koji se školuju za vozače. Imate li stipendista?



- Sve prijevozničke tvrtke u Hrvatskoj i inozemstvu imaju problema s pronalaženjem vozača. Imamo projekt Ricardo plus, koji provodimo s prometnim školama u više slavonskih i baranjskih gradova. Spremni smo sve mlade koji završe tu školu uvesti u posao i dati im priliku da ga rade. No i tu je mali odaziv. U anketi koju smo proveli među učenicima na pitanje zašto su uopće upisali tu školu ako ne žele raditi taj posao, odgovor većine je bio - samo da imam završenu neku srednju školu. I na našu ponudu za stipendiranjem također je odaziv prilično slab. U srednjoj školi u Belom Manastiru, recimo, za vozača se školuje samo 15 učenika. No, kada pričamo o toj problematici, slična je situacija i s bilo kojim obrtničkim zanimanjem. Majstori su danas deficitarni na tržištu. Mislim da je stvoreno pogrešno mišljenje kako se djeca trebaju školovati da ne bi radila. I roditelji su za to vrlo odgovorni, a tu stavljam i sebe kao roditelja.